Poštovani čitatelji, ovo sam našao u svom kompjutoru. To sam nekada prevodio, na žalost nisam zapisao izvor i ne znam dali je sve prevedeno, ali ovo sada objavljujem u želji da vam svima obogatim Došašće. Pa sretan vam put kroz vrijeme Došašća uz pratnju SVJEDOKA DOŠAŠĆA

 

24. dan Došašća

 

PASTIRI NA STRAŽI

«U tom kraju boravili pastiri; noćivahu pod vedrim nebom, bdijući nad stadom svojim» (Lk 2, 8). Budući da u gostionici nije bilo mjesta za njih, Josip i Marija sklonili se u jednu spilju, u kojoj su pastiri držali volove i magarce, ali ne i ovce. Na Istoku ovce spavaju na otvorenom, a pastiri bdiju kod vatre  čuvajući stado od vukova. Ako koja zaluta traže je. Tako radi Dobri pastir o kojemu govori Isus.- «Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora» (Ps 23, 1).

* * *

Bog je pastir Izraela, Abrahama, Izaka, Jakova. Svi sinovi Izraelovi bijahu pastiri, kao što su bili u staroj Grčkoj Agamemnon, Menelaj, Uliks. I Mojsije i David i prorok Amos bili su pastiri.- U svojoj su mladosti bili pastiri Siksto V, sv. Pio V, sv. Ivan Masijas, sv. Bernardica, bl. Hozana, Fatimska djeca.- Nisu li postali pastiri i apostoli kad im je Krist povjerio svoju Crkvu?- Biskupi nose pastoral da ih opominje na njihovu pastirsku dužnost.

U svojoj prvoj poslanici Petar naziva Krista «pastirom i čuvarom duša» (1 Pt 2, 25), « Kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete neuveli vijenac-slavu» (5, 4).

Ipak čobani i ovčari redovito nisu bili vlasnici stada, pa tako ni oni betlehemski na rubu stepe. Njih nisu cijenili i nisu ih shvaćali u društvu. «Bili su, kaže Ricciotti, prljavi, zaudarali su, nisu znali ni najosnovnije zakone, kao o pranju ruku, o čistoći posuđa, o izboru jela; pripadali su onom sloju društva koji su farizeji smatrali odbačenim. Pored toga, svi su bili smatrani lupežima, sklonim tučnjavi i nasilju, prodavačima ukradenog mlijeka i vune. Njihovo se svjedočenje na sudu nije prihvaćalo, kao ni ono lopova i otimača. (Usp. Tosefta, Sanhedrin). Ali je božanska Providnost htjela da baš njima bude naviještena velika radost.

* * *

Što nas uči božićna noć? Velika radost, mir i sreća zbog dolaska velikog Kralja neće biti nikada darovani onima koji su bogati, koji ne pomažu siromašne, koji misle samo na to kako će sakupiti što više blaga za moljce i crve.- Koja korist od čitanja Svetog pisma ako u njemu ne nalazimo i svoju sliku? Što smo naučili od Kristova rođenja ako se on nije rodio i u našem srcu?

* * *

Dok se Isus javno opredjeljuje za siromašne, za neuke, za slabe i zarobljene, naša nam opredjeljenja izgledaju besmislena; naši pokušaji da stvorimo neku društvenu nauku ispadaju nespretni, smiješni, licemjerni. Kako izgledaju naše raskošne svečanosti i izmjene bogatih darova pred oskudicom milijuna braće? Je li to Božić kakav želi Gospodin?

* * *

Zajednici duhovne gozbe odgovara zajednica tjelesne gozbe. Kad se pomisli da dnevno umire od gladi oko 100.000 ljudi, onda se može razumjeti da «jesti za četvoricu» znači u stvari da tri osobe na svijetu ne jedu.

 

 

25. dan Došašća

 

PJESMA ANĐELA

 

Najprije se jedan anđeo, pun sjaja, javi pastirima u noći i donese im radosnu vijest o rođenju Spasitelj. Zatim se anđelu pridruži mnoštvo nebeske vojske koja je hvalila Boga

(Lk 2, 13).

Gospodin je često slao anđele da ljudima objave njegovu volju: kerubin stoji s plamenim mačem na vratima Edena; Rafael prati Tobiju; anđeo govori u snu Josipu; Gabrijel donosi Mariji poruku; anđeo tješi Isusa u Maslinskom vrtu; oslobađa Petra iz tamnice.

Nekada se pojavljuju i dva anđela, kao ona dva što su došla Lotu u Sodomu. I kod Uzašašća pojaviše se dva anđela. Međutim, rijetko se kada ponovio slučaj da bi se čitava četa anđela pojavila ljudima.

* * *

Po sv. Pavlu, «na nebesima su iznad svakog poglavarstva vlasti, sile, gospodstva»

(Ef 1, 21). Vjerojatno su svi nebeski korovi anđela i arhanđela bili prisutni u veličanstvenom času dolaska na svijet Boga-čovjeka. Ne samo zato da ga navijeste ljudima već zato da proslave Svevišnjega u skromnoj pojavi malenoga djeteta.

«Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje».

O značenju prisutnosti nebeskih anđela u Svetoj noći nalazimo kod teologa više tumačenja. Sv. Toma njihovu prisutnost ovako obrazlaže:

Imajući u vidu da Utjelovljenje Božje Riječi ima kao bitnu ulogu uklanjanje istočnog zla, izazvanog od duha napasnika, čini se prikladnim da kod rođenja Onoga koji je imao otkupiti čovječanstvo budu prisutni anđeli.

Prisutnost anđela svjedoči Božju pažnju, naklonost i posebnu ljubav prema ljudima. Stvarno, Gospodin nije podnipošto mislio postati anđelom da bi otkupio nebeske duhove, i pored grijeha oholosti u koji su upali mnogi anđeli s Luciferom.

S druge strane, dolikovalo se da kod Porođenja budu prisutni anđeli, da se tako pokaže kako sada počinje novo kraljevstvo, utemeljeno na duhovnim vrednotama i određeno da se proširi nad svakom materijom sve do neba.

To je i znak kršćanskih ideala nevinosti i prostodušnosti. Isus će zaprijetiti da nas neće pustiti ući u Raj ako ne postanemo kao djeca (Mt 18, 3; on nas uvjerava da anđeli malenih, jer su još čisti i bez grijeha uvijek gledaju lice Gospodnje (Mt 18, 10).

Naposljetku izgleda pravedno i primjerno da se čuje glas anđela, jer Božić hoće da nas sve pretvori u vjesnike Božjeg kraljevstva i suradnike božanske istine.

* * *

«Istina se bez ljubavi nadimlje, ali ljubav bez istine griješi .Dapače, ljubav je moguća samo u istini. Ljubav i istina sjedinjene, izgrađuju» (Sv. Bernard).

* * *

Na tim dobrim željama razvija se radost Došašća o kojoj smo govorili jer je Utjelovljenje Riječi označeno zahvalnošću i priznanjem čitava čovječanstva nebeskom ocu; jer se utjelovljenjem izmirio pali čovjek s Bogom, pa iz tog izmirenja dolazi zemlji pravi mir, «onaj što ga svijet ne može dati»; jer nam je po Utjelovljenju vraćena Milost, to jest postali smo dionici božanskog života.

Mir u srcu- žele nam anđeli. Ali u našim srcima nema mira ako ne opraštamo, ako ne pomažemo svoga brata, ako stvarno ne ljubimo.

* * *

Znademo dobro da nećemo nikada biti anđeli. Ali što to znači ako možemo stvarno postati djeca Božja! Braća Kristova! Subaštinici Raja!

* * *

Duše ljubavi i mira, dao si svakome Anđela Čuvara, pa daj da u našim srcima odjekuje anđeoski hvalospjev kao što je odjekivao u betlehemskoj spilji. Tada će se u nama ostvariti mir i dobra volja da nadnaravnom ljubavlju prigrlimo sve ljude svijeta. Amen.

26. dan Došašća

MAJKA

Ako je Utjelovljena Riječ protagonist povijesti spasenja, druga osoba je svakako Majka Isusova, Majka Crkve, Majka svetosti svakoga od nas.

* * *

Graham Greene je pisao 25. prosinca 1950: «Napadaj na Sina uvijek je išao kroz Majku. Ona je ključna točka kršćanske nauke. Tko ospori Kristovo božanstvo, mora osporiti djevičanstvo Majke. Tko ospori Kristovo čovječstvo, mora napasti Gospino majčinstvo».

U božićnoj tajni nadasve štujemo Marijino majčinstvo; skromno stvorenje kao mi, postaje Majka Boga, Bogorodica, «teotokos». Tako ju je proglasio Efeški sabor i tako ju je pozdravio puk s uzdignutim bakljama u prvom marijanskom ophodu svih vjekova.

Zanimljivo je što je Belarmin mislio o izvanjskom, fiziološkom izgledu Isusa. Budući da je bio začet po Duhu Svetom u utrobi Djevice, nije mogao imati izvanjsku sličnost i crte nijedne osobe osim svoje Majke. Samo se za Isusa moglo reći: «talis mater, talis filius»- takva majka, takav sin.

Uzvišena Majka Božja položila je u jasle Kristovo Mistično tijelo, Crkvu, to jest nas, udove toga Tijela, beskrajne živote, koje će ona rađati za Nebo; Majka svetaca, Posrednica novih milosnih Božića za Crkvu kroz vjekove. Lav XIII: «Nihil nobis, nisi per Mariam- Ništa nam ne dolazi nego po Mariji».

* * *

Francois Mauriac pisao je francuskom piscu koji je bio izgubio vjeru: «Dragi Gide, vjerujem, siguran sam da je nevidljivo stado Gospodnje neizmjerno veće od vidljivog» (Lettres, 23. lipnja 1948.).

Isto tako bismo mogli reći da nepoznate Marijine djece imade mnogo više nego svetaca u kalendaru. Naš optimizam izvire iz spoznaje da bi Majka Božja morala izjaviti da je njezin zadatak Majke Crkve propao, kada se veći dio čovječanstva ne bi spasio njezinim zagovorom i po njezinim neprestanim molitvama.

* * *

Ono što je bilo obećano na pragu Edena izvršilo se do kraja: mogli smo ponovno dobiti milost, otvorila su nam se rajska vrata, pozvani smo da budemo djeca Božja, baštinici neba, subaštinici Kristovi, sveti Bogu. Zato smo zahvalni prečistoj Djevici što je poslušala, povjerovala i ostvarila nadu vjekova. Nasljedujmo Mariju u poslušnosti, u vjeri i poniznosti.

Jedno je ljudsko stvorenje, koje je po Božjoj volji izbjeglo svakom ropstvu grijeha, bilo spremno uništiti onoga koji je bio doveo do očaja čitav svijet. Zato je zovemo: Marija, naša nada.-U milostima kojima je bila obdarena vidimo očit dokaz Božje ljubavi prema ljudima.

* * *

Evo jedne zgode iz života sv. Ivana Masiasa, andaluzijskog dominikanca, kojeg su zvali «vratar Čistilišta». Bilo je to 4. studenoga 1642, na svetkovinu sv. Karla Boromejskog. Ivan je imao viđenje. Majka Božja silazi s oltara i pruža mu djetešce Isusa da ga uzme u naručaj.

Pomisli on u sebi: «evo konačno blaga radi kojega sam napustio Španjolsku, evo što mi je bilo obećano». Baci se na koljena klanjajući se djetetu. Majka Božja mu je tri puta pružila svojeg Sinčića, no Ivan je tri puta povukao natrag ruke. Nije se osjećao dostojnim da ga primi, on «bijedni crvić». Drhtao je i plakao, ali nije mogao.

Kao da sanja, ohrabri se i reče Bl. Djevici: «U zamjenu daj mi duše, molim te»!- Djetešce Isus odobri molbu, nasmiješi se i ručicom pomilova Ivanovo lice.

* * *

Oče sveti, Marija je osjenjena Duhom Svetim začela našeg Spasitelja, tvojeg Sina. Usadi u nama odlučnu volju da se popravimo, usavršavamo, posvećujemo kako bi tvoja Crkva, pročišćena i obnovljena, bila dostojna svete Majke koju si joj dao. Po Kristu Gospodinu našemu.

 

27. dan Došašća

BADNJI DAN

Drugi vatikanski sabor u svojem dokumentu «Gaudium et Spes» kaže da je svijet pozornica povijesti ljudskog roda. To je očito aluzija na srednjvjekovnu  «Theatrum mundi». Bila je to kazališna igra koja može biti komedija za one koji misle, ili tragedija za one koje osjećaju. Nekada su to iste osobe.

Radi se o igri koja je i maskerata  i stvarnost. Sjetimo se Gogoljeve komedije Revizor.            On dolazi u malo rusko provincijsko mjesto da izvrši kontrolu. Svatko pred njim strepi dok ne stigne pravi revizor. Onda se uspostavi da je onaj prvi varalica. Pri tome najjadnije ispada neuki narod provincijskog mjesta.

Ova Gogoljeva vizija vrlo dobro izražava traženje vjerodostojnosti u životu ovoga svijeta, na «pozornici svijeta». Pa kada danas spoznajemo istinitost jedinoga Spasitelja, spoznajemo njegovu ulogu Čovjeka-boga, koji je došao na svijet da bude revizor 1. za izmirenje, 2. za preporod, 3. za sveopće bratstvo.

* * *

Promotrimo ovo vrijeme izmirenja u raznim proslavama Božića.

U Božiću sv. Remigija slavi se obraćenje Klodviga i Franaka: «Spusti čelo, oholi osvajaču! Spali ono čemu si se do sada klanjao, a klanjaj se onome što si do sada palio».

U Božiću od Greccija sv. Franjo Asiški kao đakon čita preko Mise Evanđelje na otvorenome, pred jaslicama, uz pjev grmuša. Čovjek, obnovljen u Kristu, gleda prirodu novim očima, čuva je, poštuje i ljubi.

Božić Zapakira zbiva se prigodom svečanog otvaranja katedrale u Sale, u srcu rudnika soli, gdje su nekada Indijanci štovali idole tmina. Kod te je proslave u  božićnoj polnoćki bilo kršteno dijete, da se time izrazi izmirenje kršćanina s Bogom  i oslobođenje od tamnih sila koje su ga držale u praznovjerju i strahu.

* * *

«Teološka nada počinje ondje gdje nije dovoljan prirodni optimizam» (klement). «Nemoj brzo smatrati da je tvoj neprijatelj i Božji neprijatelj zato što je tvoj neprijatelj. Možda je on upravo zato tvoj neprijatelj što ne nalazi u tebi ništa što bi slavilo Boga. Možda se on tebe boji jer ne nalazi u tebi Božje ljubavi i nježnosti, strpljenja, milosrđa i razumjevanja za ljudske slabosti» (Merton).

Kršćanski preporod- Sv. Pavao ističe ovaj odlučni poziv Kristov. Kada apostol naroda govori o Božiću, onda kaže da se Bog nekada objavljivao preko patrijarha i proroka, a da se sada izravno objavio preko svoga Sina «rođena od žene» (Gal 4, 4), «u punini vremena» (Ef 1, 10). U svojim poslanicama vrlo često govori o utjelovljenju Riječi kad veliča novog Adama, koji je došao dati zadovoljštinu za grijehe svijeta i otkupiti nas od Zloga. Tato trvdi da je potrebno nasljedovati Krista duhovnim preporođenjem, nadnaravnim rastom, ucjepljenjem naše osobe u Isusa Krista.

* * *

Taj preporod zahtjeva trajno obraćenje iz tmine u svjetlo, iz grijeha u opravdanje po Kristovoj krvi. «Sve mogu u onome koji me jača». A to je upravo djetešce Isus kojemu se klanjamo u betlehemskoj spilji.

* * *

Sveopće bratstvo- God. 1945. izvršen je prvi pokus s atomskom bombom u Novom Meksiku. Znanstvenici su bili duboko uzbuđeni. Jedan od njih reče: «Mi smo išli prema nepoznatome i nismo znali što će se dogoditi. Svatko je od nas uzbudljivije molio nego ikada. Odjednom iz dubine zemlje pojavi se izvanredno svjetlo, podiglo se neko sunce, koje svijet nije nikada vidio, golemo zeleno sunce koje se rasprslo na visini od jednog i pol kilometra...» To je bio čas kad se ostvarila mogućnost da čovjek poubija vlastitu braću na najmasovniji način. A to je bio tek početak...

* * *

Kao što za vrijeme francuske revolucije nije mogla trijumfirati ideja sveopćeg bratstva putem giljotine i rušenjem duhovnih vrednota, tako ni revolucije atomskog doba ne mogu ostvariti jedinstvo srdaca, mir i sreću ljudi samim ljudskim sredstvima. Bratska solidarnost može se ostvariti samo nadnaravnim motivima, u kraljevstvu Božjem. U betlehemskoj spilji rodio se Bog da nas oslobodi mržnje, podjele, nesklada. Izaija ga je nazvao Knezom mira «na njegovim ramenima je znak vrhovne vlasti». To je znak ljubavi, a Božić je utjelovljenje ljubavi.

«Ljubljeni, ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga... Bog je ljubav; tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu, i Bog u njemu...Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!» (1 Iv 4, 11, 16, 21).

 

Božićna liturgija

POLNOĆKA

U knjizi «Vječni čovjek» Chesterton je usporedio svijet prije Krista s pustim otokom strmih obala. Na otoku je bilo nekoliko djece koja zbog urušavanja obale nisu imala više prostora za igru. Svugdje je prijetio ponor nad dubokim morem. Djeca su se borila za malo sigurnog prostora u središtu otoka. Tuga i strah zavlada srcima napuštene i očajne djece.

Ali dođe Krist i sagradi kao neki most između otoka i daleke zemlje koja se jedva mogla primijetiti u magli. To je bilo Nebesko kraljevstvo. Krist je kršćanstvom ublažio strme obale otoka, te su djeca mogla ponovno radosno skakutati i bezbrižno se igrati...Doduše, bili su još dosta udaljeni od svoje domovine, no sada je postojao most preko kojega su mogli doći do nje.

U božićnoj noći anđeli su pjevali: Slava Bogu na visini, a ljudima dobre volje darovan je pravi mir. Kristovo rođenje preobrazilo je ljude, a današnja svečanost utjelovljenja Riječi sjeća nas onog veličanstvenog časa kad je započelo ovo divno preobraženje.

Sv. Toma reče da je čovjek kao horizont, crta između materije i duha.

Na ovoj spojnoj točki Bog je, iz punine svoje dobrote, postavio svojeg ljubljenog Sina.

Utjelovljenje je doista sjedinjenje božanske naravi s ljudskom u jedinoj osobi Riječi. Riječ je po Mariji postala tijelo, da nas spasi i da nas povede blaženstvu, otkupivši nas od grijeha i od ropstva sotone.

Dolikovalo se i bilo je potrebno da Bog postane čovjekom kako bi čovječanstvo lakše došlo do svoga cilja.

Ne propovijedaju nam više istinu proroci ili anđeli; sam Bog nam se očituje, i mi vjerujemo njegovoj objavi. To je najveća sigurnost i utemeljenost naše vjere.

Ali Isusovim rođenjem i naša je nada učvršćena: betlehemska noć nam je pokazala koliko nas je ljubio Gospodin, koji nam je dao svoga Jedinorođenca da postane čovjek kao što smo mi. Ako nas Bog toliko ljubi, ako je toliko dobar, onda i naše ufanje u Njega mora biti čvrsto.

U ovoj svetoj noći raste i naša ljubav. Zahvalnost za ljubav koju nam je iskazao preobražava se u velikodušni rast naše ljubavi prema njemu i prema našoj braći. U tom smislu možemo shvatiti smisao sv. Augustina: «Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bogom». U neku ruku ostvaruje se obećanje sotone u Raju zemaljskom: «Bit ćete slični Bogu!» ljubavlju postajemo dionici božanske naravi, a to je prava sreća i cilj ljudskog života.

* * *

 

ZORNICA

«Kada bi se Krist rodio u Betlehemu tisuću puta, a ne bi se rodio u tebi, ostao bi ti i nadalje izgubljen» (Angelo Silesio).

U poslanici Filipljanima sv. Pavao piše: «On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio, uzevši narav  sluge i postavši sličan ljudima» (Fil 2, 7).

U božićnoj tajni je naglašena poniznost. Isus se rađa od ponizne djevice, čitav svoj život sprovodi u skromnosti, svoje učenike uči poniznosti. Bez nje razvija se naše sebeljublje i oholost, izvor svih grijeha.

* * *

Ivan Evanđelist u proslavu svog Evanđelja kaže: «Riječ se nastanila među nama»

(Iv 1, 14). Prema grčkom tekstu stoji: «Riječ se smjestila u istom šatoru s nama».

Beduinski šator u pustinji ima i mistično značenje: očitovanje Božje prisutnosti u osobi Velikoga Kralja.

Šator sadrži i druge simbole: privremenost, pokusnost, pokretljivost prema nekom cilju, a taj cilj može biti Obećana zemlja, Sinaj, Jordan, ali i sretna nebeska oaza.

Šator je skroman stan, ali ipak dobro noćno sklonište za one kojima prijete mnoge opasnosti od prirode i od ljudi.

Bog  Izraelov  je tajanstveno boravio u šatoru iza zastora, prateći svoj izabrani narod kad je bježao iz Egipta. I tako je ostao u šatoru sa svojim narodom do izgradnje jeruzalemskog hrama. Gospodin je danas stvarno prisutan u našim «tabernakulima» pod euharistijskim prilikama da bude uvijek naša duhovna hrana. Baš danas, na Božić, podiže se zastor da vidimo tijelo jednog djeteta, u kojem prepoznajemo beskrajno božanstvo utjelovljeno u omeđenom čovještvu radi ljubavi.

Vjera prvih kršćana izazivala je kod pogana i Židova  sablazan. Prvi kršćani su smatrali da događaji koji su se zbili od 7. godine prije Krista do 30. poslije Krista nemaju samo povijesno značenje nego  da su u odnosu prema spasenju morali imati konačno značenje, tako da je o njima ovisila čitava daljnja povijest čovječanstva i kozmosa.

Zato je utjelovljenje Riječi bilo jedina prilika pružena čovječanstvu za njegovo spasenje obećanje od vjekova. Nakon toga nitko se više nije mogao nadati dolasku  nekog drugog Mesije; nije bilo više neke druge prigode da se rješava pitanje odnosa između stvorenja i Stvoritelja, ako se otkloni ovaj susret, ovo utjelovljenje Svemogućega u granicama  vremena i zemaljskog prostora. Sve je to moralo izgledati apsurdno Židovima i poganima onoga vremena. Oni su se sablažnjavali  nad sigurnom vjerom kršćana, koja se je temeljila na kronološkim podacima, na točno određeno mjesto i događaj koji se zbio i koji se više neće ponoviti.

Pa i kad bi se danas dogodilo Utjelovljenje, ljudi bi osporavali autentičnost, povijesnu utvrđenost, pa i samu činjenicu. Utjelovljenje je, naime, događaj koji se kao tajna  na može povijesno utvrditi; njegovo je značenje neizmjerno, nevjerojatno s gledišta čisto razumskog. Navještenje Utjelovljenja ne postaje vjerojatnije ako ga prenosi televizija ili satelit... Rođenje našega Gospodina Isusa Krista možemo prihvatiti samo vjerom, a ona je dar Božji. Nama preostaje da na tom daru budemo Bogu zahvalni, da prihvaćamo rast vjere s nutarnjim pristankom i s djelima koja se u njemu ostvaruju.

Za one, naprotiv, koji odbijaju taj dar ili koji ga još nisu primili danas svi usrdno molimo da se i oni poklone pred tom Tajnom. Možda im je ovo posljednja prilika.

DANJA MISA

U jednom je broju časopisa «Reader's Digest» bio članak o nekom znanstveniku koji je pred Božić posjetio neko pleme na zabačenom otoku Antila. Ljudi su ga tako srdačno i s najvećim poštovanjem primili da ni on sam nije znao objasniti takav postupak. Bili su uzbuđeni, ljubii mu ruku, radosno pjevali svoje pjesme i pratili ga kamo god je išao. Ostao je kod njih tri dana. Kad je odlazio, okitili su mu lađicu cvijećem i napunili bogatim darovima. Tada su mu objasnili zašto su ga tako svečano dočekali. Oni su već godinama kroz božićno vrijeme očekivali da ih posjeti Isus, jer je to neki stari misionar obećao njihovim precima.

-To si Ti, zar ne?- zapita čovjek koji ga je vozio preko mora...

Kako bi bilo lijepo kad bismo svi sličili Isusu! Neka nas blagdan Božića potakne da budemo nevini, puni dobrote prema svakome, založeni za duhovni napredak.

Jaslice, božićno drvce, svjećice i darovi- sve je to lijep božićni ugođaj.

I može nam biti koristan. Ipak se ne smijemo na tome zaustaviti. Svaki Božić treba da bude za kršćanina novi duhovni pothvat.

Jednom reče Krist Nikodemu: «Ako se netko ne preporodi, ne može vidjeti Kraljevstva Božjega».

-No kako je to moguće?- zapitat će stari učitelj. Odgovor je Isusov vrlo važan i za nas: «Ako se netko ne preporodi vodom i Duhom Svetim, ne može ući u Kraljevstvo Božje!» u nastavku razgovora Krist objašnjava da taj preporod može samo po njemu doći, jer je sišao s neba da nas tamo povede (Iv 3, 3-14).

Dakle, naš preporod treba da započne nutarnjim čišćenjem: «kupelju ponovnog rođenja, obnove  koju čini Duh Sveti, koga obilno izli na nas po našem Spasitelju Isusu Kristu, da opravdani njegovom milosti budemo baštinici vječnoga života kojemu se nadamo».

(Tit 3, 5-6).

* * *

Ne možemo biti neokaljani kao presveta Djevica, ni kao anđeli, ni kao nevina dječica koju je dao ubiti Herod. No svima nama je moguće zbrisati grijehe i postati čist poput djeteta. Langbehen je pisao u nekom svojem članku: «Ja slavim svoj privatni Božić: to je godišnjica moje prve pričesti, kada se prvi put rodio Isus u mojem srcu, kada je moja štalica bila čista, možda ljepša od one betlehemske».

* * *

O velikom događaju, koji je imao preokrenuti svijet i povijest, nisu bili obaviješteni  bogati židovski bankari, ni rimski car, ni revni grčki kroničari. Vjesnici događaja, koji se neće više nikada ponoviti, pojavili su se siromašnima, pastirima, skromnim ljudima. Veličali su Boga na nebu i željeli su mir na zemlji ljudima dobre volje.

* * *

Ljudi su dobre volje kad su ispunjeni dobrotom prema svim ljudima. Božić je dan praštanja, jer nam Bog oprašta istočni grijeh. Božić je dan dobrotvornosti, jer su siromašni pastiri požurili da pomognu neku nepoznatu ženu, kojoj drugi nisu dali konačište. Božić je dan ljubavi, «jer je Bog tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina» (Iv 3, 16).

Ljubav, samo ljubav može među ljudima ostvariti onaj mir koji svijet ne može dati. To je nadnaravna ljubav, dar Milosti.

Ipak, bilo bi besmisleno misliti da je jedan dan dobre volje dovoljan da obnovi naš život. Potrebno je da i sutra bude Božić, da svaki dan obnavljamo dobru volju, da se što češće u nama obnavlja Božja Milost. Uvijek moramo biti pravedni i sveti, jer je mir plod pravednosti, a svetost znak po kojemu se kršćanin razlikuje od drugih.

* * *

Danijel Rops napisao je novelu pod naslovom «Osmi glavni grijeh». Pred betlehemsku spilju dolazi čovjek i žena. Oni su predstavnici današnjeg čovječanstva. Nemaju što darovati malom Isusu osim svojih grijeha simboliziranih u jednom plodu, koji može izgledati ugrizena jabuka u Edenu ili neko umorno srce. Čuje se glas. To je glas Božji koji traži da se pred noge maloga Isusa položi osmi glavni grijeh: «Grijeh o kojemu vam govorim uništava u duši i zadnji pedalj zemlje gdje bi mogla rasti sjemenka spasenja. Uništava svako obećanje i djelotvornost milosti. Zove se očaj...» Glas nastavlja: Otkupitelj uzima na sebe sve grijehe ljudi da bi vam vratio mir, ali uz uvjet: da mu se posve povjerite i napustite svoj očaj.

Čovječanstvo ponovno uspostavlja povjerenje u Onoga koji je naša radosna Nada.

* * *

Kako je čitava narav bila pala u očaj zbog istočnog grijeha, tako sada čitava narav odražava novu nadu: tu je spilja, dvije životinje griju novorođenče; tu je Djevica koja je u isto vrijeme i Majka; tu je radnik koji ih štiti od opasnosti; tu su anđeli koji se javljaju pastirima; na nebu blista izvanredno svjetlo koje nagovještava i slavi novo vrijeme. Evanđelje kaže da je toga časa bio mir po čitavom svijetu. U tom znaku rodila  se i kršćanska nada koja mora uvijek i svagdje jačati ljudska srca.

Na žalost, mnogi  se ne znaju više nadati. I pred obasjanom spiljom njihova duša ostaje ledena od ravnodušnosti i očajne tjeskobe. Ovog svečanog dana moramo osobito moliti za njih. Ponovimo molitvu J. K. Huysmansa: «Gospodine, milostiv budi kršćaninu koji dvoji, nevjerniku koji bi htio vjerovati, onome kojega je pritisnuo život i plovi u noći bez sigurnih svjetionika stare nade...».

Neka grane tvoje sunce, maleni Isuse, da nas ogrije i raspali, «Sunce iz zvijezde, sunce, koje ne poznaje zalaza» (Sekvencija).

«Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet».

23. dan Došašća

SVETA NOĆ

Spasitelj je često probdio noć u molitvi, u noći je ustanovio glavne tajne svoga zemaljskog života, u noći je osjetio smrtni strah i muku agonije u Getsemanskom vrtu.

* * *

Poslušajmo riječi Duha Svetoga: «Ni tmina tebi neće biti tamna; noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost» (Ps 138, 12). «Jer vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda, svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga izraelskoga» (Lk 2, 30-31). «Sunce tvoje neće više zalaziti, nit će ti mjesec pomrčati» (Iz 60, 20).

* * *

«Dok su njegovi učenici spavali, Isus ih je spašavao» (Pascal). «Brate ognju, koji rasvjetljuješ noć» (Franjo Asiški). «Noć je prikladna za tajne; tada se duša obraća sama sebi i razmišlja o svojem stanju» (Klement Aleksandrijski).

* * *

Bdjenje je riječ koja se često pojavljuje u Evanđeljima; u mnogim pričama, npr. Kod Mt 25, 6 i Mt 13, 25; Mk 13, 37; Lk 21, 36; dobar pastir bdije noću, Iv 10, 14; vjerni sluge su bdjeli noću, Lk 12, 38; Isus prekorava apostole što nisu mogli bdjeti s njime, Mt 26, 40.

Isus je sproveo mnoge noći u bdijenju. Od prve u Betlehemskoj spilji do zadnje u Kaifinoj palači.

On i nas pozivlje na bdjenje: «Bdijte i molite se da ne padnete u napast» (Mk 4, 38).

* * *

Glavne tajne dogodile su se u noći: Krist se rodio u noći; Euharistiju je ustanovio na večeri; uskrsnuo je u noći.

Bog govori Abrahamu u noći; Izabrani narod bježi iz Egipta u noći; Jakov u noći vidi ljestve koje silaze od neba do zemlje.

Dok smo na zemlji, vjerujemo u Gospodnju objavu, jer su njegove tajne obavite tajanstvenošću mi ih ne možemo izravno shvatiti. Prihvaćamo ih vjerom.

* * *.

Strah i muka izraženi su u patnjama Joba i Jeremije, koji proklinju noć kada su se rodili (Job 3, 3; Jr 20, 14); u Kristovoj agoniji, kad će on moliti Oca da udalji od njega čašu muka, kada će se od straha znojiti krvavim znojem, kad će «moć tmina» preuzeti maha.

* * *

«Bol koju ne možemo zaboraviti i u snu kap po kap prodire u srce, dok u našem očaju i protiv naše volje ne prevlada mudrost po svemogućoj dobroti Božjoj». Ove Eshilove riječi citirao je Bob Kenedy u povodu smrti Martina Luthera Kinga, a na sprovodu Boba Kenedyja dijelile su se spomen-sličice na kojima je njegova žena Ethel dala tiskati ove iste riječi.

* * *

Samo nam Gospodin može pomoći  da podnosimo patnje života. Svako je drugo sredstvo uzaludno. «Božanski umjetniče, zar ti ne možeš rezbariti u drvu ako ga prethodno ne pališ?» (Thompson). «Je li dozvoljeno putniku  koji se predao nekoj neprevarljivoj ljubavi tužiti se na cestu, proklinjati pijesak koji ga nosi ili sunce koje ga prati? U našoj egzistenciji radost nam otkriva Nebo, a patnja ga stiče» (Lacordaire). «moja duša uživa u patnji, jer među trnjem osjeća miris ruže koja će se uskoro rascvjetati» (Sv. Katarina Sijenska).

«Ako majka nosi svoje dijete kirurgu da ga spasi, zar ga ne voli zato što mora trpjeti? Ako otac oduzimlje svojem djetetu  iz ruke nožić i udari ga  po ruci da drugi put to ne učini, zar ćemo reći da je otac okrutan?...Bol je upozorenje: ostavlja oko nas prazninu, oduzimajući nam osjećaje dragih duša da nas jače usmjeri prema Bogu. Bol može biti kazna ili zadovoljština za grijehe. Nekada napada oholost da lakše dirne ljudsko srce» (Evanđelje radosti).

* * *

«Bog piše ravno po krivim crtama» (Španjolska poslovica).

U božićnoj noći Riječ postaje tijelom, ali tijelom Čovjeka boli. Djevica postaje sretna Majka, ali će jednoga dana postati Žalosna Majka. Radosna betlehemska noć zamijenit će se jeruzalemskom tragedijom.

Ipak, sve je to polazno, privremeno, kao grijeh i zlo. To je nužni prijelaz prema sreći koja će sigurno doći o drugom došašću: «Dok je mirna tišina svime vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja, kao žestok ratnik u sredinu zemlje, propasti predane» (Mudr 18, 14-15).

22. dan: četvrta nedjelja Došašća

POHOD ELIZABETI

Pođimo i mi s Marijom i Josipom iz Nazareta u Betlehem. Prije nego stignemo u Jeruzalem, doći ćemo na raskršće, pa na stazu koja će nas dovesti u Ain Karim. Tu je Elizabeta rodila Preteču, i tu je Zaharija zapjevao «Blagoslovljen». Tu se očitovala vjera, tu je Marija prvi put priznata Majkom Božjom, tu je posluživala rodicu Elizabetu.

* * *

Često se u grčko-rimskom kazalištu, osobito u Plautovim komedijama, nailazi na scenografsko prepoznavanje. Radi se o iznenađujućem rješenju niza spletaka u kojima se jedna ili više osoba, za koje se mislilo da su mrtve ili nestale « prepoznavaju» i ponovo vraćaju na svoj društveni položaj. Takvih «prepoznavanja» i vraćanja ima i u tragediji. Za Edipa se saznaje da je on pokojni sin kraljice Jokaste. I Homer se služio «prepoznavanjem»: pod lažnim izgledom nekog prosjaka, pas prepoznaje junaka Uliksa kada se iz Troje vratio u Itaku.

I u Bibliji ima prepoznavanja: Josip, faraonov namjesnik, otkriva Jakovljevim sinovima da je on njihov brat. U Evanđelju otac prepoznaje svog rasipnog sina kad se približavao rodnoj kući; učenici u Emausu prepoznavaju Isusa kod lomljenja kruha; apostoli na Galilejsko jezeru prepoznavaju Isusa. - Spomenimo mnoga prepoznavanja  njegova božanstva: od Petra kod Cezareje do stotnika na Golgoti, od pastira  i Mudraca, od Šimuna i Ane. Prepoznavaju ga čudesno ozdravljeni, djeca koja kliču Hosana; čak i demoni.

U pohodu Elizabeti dolazi do prepoznavanja Boga koji je postao čovjekom. To je prvo prepoznavanje od strane čovječanstva, službeni proglas. Elizabeta, ushićena, pita: «Odakle meni to da majka Gospodina moga dolazi k meni?» (Lk 1, 43).

I mi bismo morali u ime  svoje i u ime naših suvremenika pitati u ovo vrijeme Došašća: «Odakle nama da se Bog utjelovio u naše duše?».

* * *

Na pitanje odgovara Majka Božja hvalospjevom «Veliča», u kojem odlučno iznosi zašto je riječ postala tijelom: 1. radi «njegova milosrđa», koje se «odnosi na sve koji ga se boje», 2. radi snage mišice njegove, kojom hoće preokrenuti svijet, 3. da podigne neznatne, gladne, siromahe i bijedne.

Kao dopunu tom odgovoru došlo je nekoliko mjeseci kasnije prepoznavanje u času rođenja Ivana Krstitelja. Zaharija je progovorio i rasvijetljen Duhom Svetim, reče: «A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš  putove» (Lk 1, 76). A onda će navijestiti svijetu «premilosrdno srce Boga našega, po kojem će nas pohoditi Mlado Sunce s visine».

* * *

Pohod nam pruža i ovu pouku Novoga zavjeta: kršćanin iznad svega mora služiti. Djevica, Majka Božja, pozdravljena kao «blagoslovljena među ženama», ostaje u kući Elizabete i poslužuje u kući tri mjeseca, to jest do porođaja svoje rođakinje. Ta ona je sebe nazvala «službenicom Gospodnjom».

«Služiti Bogu znači kraljevati». Mi kraljujemo kada mu služimo u našem bližnjemu. To je odgovor ljubavi na njegovu beskrajnu ljubav; to je uspostava reda koji je bio povrijeđen ohološću Lucifera: «Neću služiti»; to je dokaz poslušnosti i podložnosti zakonu poniznosti; poziv da ljubimo i neprijatelje, da budemo velikodušni, da slijedimo Onoga koji nas je učio da drugima peremo noge ako želimo ući u kraljevstvo nebesko. Nema sumnje, Gospodin nas neće više zvati slugama, već prijateljima ako budemo spremni s ljubavlju služiti «najmanjima».

* * *

I kod služenja postoji red. najprije moramo služiti Bogu. Zatim «u katolicizmu je prvi onaj koji se naziva «servus servorum», sluga slugama, to jest Papa». (Chesterton). Trajno služimo Gospodinu kroz braću: «izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje» (Lk 1, 74-75).

* * *

Pohod je etapa našeg zemaljskog hodočašća. Čitava je Biblija knjiga o putovanjima, putovima, izlascima, seljenjima, povracima, nomadstvu. I Krist će neprestano biti u pokretu da propovijeda Kraljevstvo Božje.

Marija je iz Nazareta krenula i «žurno se zaputila u planinski kraj prema jednom gradu Judinu», zatim se vrati u Nazaret, a nešto kasnije odlazi u Betlehem. Onda putovanja u Egipat, svake godine u Jerusalem, po stazama Galileje slijedi Isusa da služi njemu i apostolima, na križnom je putu, na Maslinskoj Gori kod Isusova uzašašća, i konačno u Efezu. Gospa koja hodočasti postaje majka hodočasničke Crkve i mnogih koje ljubav goni i privlači.

 

21. dan Došašća

SPILJA LJUBAVI

Godine 325. car Konstantin je naredio da se podigne bazilika «na spilji u kojoj se prema predaji rodio Spasitelj» (Euzebije: Vita Constantini, II, 41-43). To se učinilo ne samo zato da se dostojnije čuva to dragocjeno mjesto kršćanstva već i zato da se dade zadovoljština za profanaciju koja je bila učinjena po nalogu Hadrijanovu da bi se poganstvo proširilo i na izraelski narod. Hadrijan je dao «podići u Betlehemu Tamuzovu šumu, to jest Adona, a u spilji u kojoj se je rodio Krist, bio je postavljen kip Venerina ljubavnika» (Usp. Sv. Jerolim «Epistulae», 58).

Nisu li značajna za nas ova zbivanja oko Betlehemske spilje! Na temeljima našeg kršćanstva podižemo hram nasladi i profanoj ljubavi; u srcu u kojemu bi imao stanovati Bog njegujemo poganski kult svojem «ja» koji smo proglasili idolom. Pa tako dok bismo morali čitavim svojim bićem sudjelovati u liturgiji mističnog Kristovog Tijela, zadovoljavamo se vanjskom religioznošću i formalizmima s mnogo praznovjerja i neprekidnih nepravda

* * *

Ovo nas vrijeme Došašća potiče da razmišljamo o Betlehemskoj spilji.

Prema mitu Platonove spilje mi spoznajemo samo sjene stvarnosti i njezinu prividnost. To nas potiče da mislimo o «ispraznosti nad ispraznostima» ovog jadnog svijeta.

Spilja Ali Babe i 40 hajduka otvorila se samo onda kada bi se izgovorila magična formula «Sezame, otvori se». I mi moramo tražiti u ovom životu nadnaravno kao jedino blago vrijedno da bude ljubljeno.

Spilja tajanstvenog otoka Vernea, povezana s podzemnim jezerom, gdje leži «Nautilus» kapetana Nema, potiče nas na razmišljanje o pouzdanju u Providnost.

* * *

Za brodolom Robinzona Kruzoa bila je od velike važnosti spilja gdje se, prema Danielu Defoeu, mogao braniti i zaštititi.

I mi gledamo na Betlehemsku spilju kao na gnijezdo iz kojega uzlijeće orao za oslobođenje svijeta, kao na vulkan iz kojega provaljuje radost, kao na podzemlje iz kojeg izlazi Život.

Isus je bio pokopan u jednoj spilji.

Crkva će se skrivati u Katakombama.

Spilja izaziva miso rođenja i smrti, jer predstavlja nešto stvarno pred pojmovnim, nešto ograničeno prema beskrajnom, jedno odmorište u bezdanu kozmičkih prostora.

Sjetimo se ovdje onoga što je rekao Krist o zrnu koje mora najprije biti ukopano u zemlju da bi moglo proklijati. To je razlog postupka nekih pustinjaka, kao sv. Jeronima, koji boravi u Betlehemskoj pećini, sv. Benedikta u spilji Subijaka, uzidanih monarhija srednjeg vijeka, zatvorena ćelija sv. Eufrozine, ćelija sv. Ruže Limske u njezinu vrtu, ćelija bl. Ozane Kotorske...

* * *

I druge spilje podsjećaju nas na tajanstveno traženje božanstva: pećina Sibile, spilja Polifemova, plava spilja na Capriju gdje se štovao neki moski bog.

Ali i ukazanja Gospina u Lurdu zbila su se u spilji.- Ilija se, susreo s Bogom u spilji (1 Kr 19, 9-12). Sv. Genoveva našla je u spilji Božju pomoć da izbjegne smrti.

* * *

Božić nas potiče da mislimo na bijedu ljudskih stanova svugdje po svijetu, na odbačene iz društva, na gubavce, razbaštinjene, moderne robove. Slični progonjenim životinjama, skrivaju se u jazbinama.

* * *

«Mnoge plemenite duše ljube svoga bližnjega samo onda kada je u bijedi, kad je bolestan ili već na umoru. Dakle, kad su svjesne da njima samima nije tako loše. Ne valja miješati sebeljublje s ljubavlju» (Ugo Oietti).-Brecht je molio da mu na grob postave natpis «Iznosio je svoje prijedloge. Mi smo ih prihvatili».- Ippolito Nievo: «Nije dosta htjeti dobro, treba ga tražiti, treba ga činiti, pa će onda pobijediti».

* * *

Ne zaboravimo da Betlehemska spilja nije bila prazna. U njoj su bile jasle u kojima je bio položen Isus.

U  bijednima moramo uvijek gledati Krista. On hoće da im pomognemo. Ispunja nam srce svojim osjećajima i dariva nas dobrima da ih koristimo za potrebne.

* * *

U Betlehemskoj spilji pokopajmo svoj egoizam, sagradimo mostove ljubavi i gradimo ljudsku solidarnost. Tada će se Krist roditi i u našim srcima.

* * *

Milosrdni i velikodušni Gospodine, ti si našao svome Sinu skromnu spilju da nam se rodi. Prodrmaj duše negostoljubivih, srca sebičnih, pameti bogatih, i ne zaboravi da mnoga tvoja djeca nemaju danas gdje da prislone glavu.

20. dan Došašća

PROROCI  IZRAELA

«Prije Krista svijet je bio kao sat bez kazaljki: radio je, ali nije ništa pokazivao» (Sertillanges).

Ako se u ovo vrijeme Došašća obratimo Krista, naš će život postati osmišljen, upoznat će svoj zadatak i dati podršku općoj težnji za dobrom.

* * *

«Prije Krista bilo je velikih mislilaca, kao Pitagora, Sokrat, Platon. Oni su bili kao baklje u noći. Dođe Krist i nasta dan» (Langbehen).

Svjedočeći za njega, izlazimo iz tame, udaljujemo se od lažnog svjetla koje bi nam htjelo obasjavati stazu, ulazimo u sunčanu Istinu, u djelatnost koja čisti i svjetlo koje posvećuje.

* * *

«Prije Krista Božja je riječ dolazila ljudima u oluji i tami, kako ju je osjetio i Job. Bila je podvrgnuta ljudskim tumačenjima, koja su je ograničavala i subjektivnim iluzijama. Kada je Krist sišao među nas, Riječ se utjelovila» (West).

Mi svjedočimo ovo utjelovljenje kada u praksi ostvarujemo religiozni ideal za koji smo se opredijelili, kada svoju vjeru očitujemo djelima i kada nadnaravnu ljubav pretačemo u životnu stvarnost.

* * *

I mi smo, dakle, proroci Došašća, jer prorok znači svjedok.

* * *

«Nebo je nad nama zatvoreno» tako reče Sofoklo. Ipak se u jednom povijesnom času nebo otvorilo, Riječ postade tijelo. To nam je omogućilo da izravno saobraćamo s Bogom, dok smo do tada mogli samo čuti maglovita predskazanja i najavljivanja nekih pojedinosti o dolasku Vječne Riječi: «Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu, koga je postavio baštinikom svega i po kome je stvorio svijet» (Heb, 1-2).

* * *

Upravo je preko proroka Bog najavio rođenje svoga Sina. Slušajmo njihovo zamršeno tepanje dok se nebo sprema da se otvori. Potrebno je ponovno otvoriti Bibliju i potražiti Boga u povijesti izabranog naroda.

Francuski je kralj pitao Boileaua kakvo čudo je pronašao na svijetu. Ovaj mu je odgovorio: «Našao sam Izraela»!

Već u Edenu imamo ono što je bilo nazvano «protoevanđelje» obećanjem Otkupitelja: «postavit ću neprijateljstvo između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: ona će ti  glavu satirati, a ti ćeš joj vrebati petu» (Post 3, 15).

Poslije danih obećanja Abrahamu, praocu izabranog naroda, Jakov prorokuje da će se mesija roditi iz plemena Judina i neodređeno označuje vrijeme: «Od Jude se žezlo kraljevsko ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada i kome će se narodi pokoriti» (Post 49,10).

Proroštvo Baalama, sina Beorova, potvrđuje da će se Iščekivani od naroda roditi kao potomak izraelski: «Vidim ga, ali ne sada; motrim ga, ali ne iz blizine; od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže... Jakov vlada nad neprijateljima i uništava preživjele iz Ira» (Br 24, 17-19).

Mihej označuje mjesto Mesijina rođenja: «A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe  će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom» (Mih 5, 1).

Prema Izaiji, Krist će biti iz kuće Davidove: «Isklijat će mladica iz panja jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena» (Iz 11,1).

Bit će kraljevskog roda- najavljuje Jeremija: «Evo dolaze dani, riječ je Gospodnja, podići ću Davidu  izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar, i činit će pravo i pravicu u zemlji». (Jr 23, 5).

Onda će Izaija istaknuti da će se Spasitelj roditi od Djevice: «Zato će vam sam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!» (Iz 7, 14).

David u psalmu pjeva da je Krist Sin Božji: «Riječ Gospodnja Gospodinu mojemu: «Sjedi mi s desna dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama. Žezlo tvoje moći protegnut će Gospodin sa Siona: vladaj posred svojih neprijatelja» (Ps 109, 1-2).

Čini se da je i vrijeme Mesijina rođenja bilo izračunato u Danijelovu proroštvu: «Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu, da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže sveti nad svetima. Znaj i razumij: Od časa kad izađe riječ 'neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem' pa do Kneza Pomazanika sedam sedmica...» (Dn 9, 24-25).

Jeremija je vidio nekoliko vjekova prije pokolj nevine dječice: «Čuj! U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahela oplakuje sinove svoje, i neće  da se utješi za djecom, jer njih više nema» (Jr 11,15).

Hošea govori o bijegu u Egipat: «Iz Egipta dozvah sina svoga» (Hoš 11, 1).

Evo i drugih proroka, svjedoka Došašća: Ivan Krstitelj iz majčine utrobe, Zaharija, Elizabeta, Šimun, Ana i svi ostali, među kojima zauzimaju prvo mjesto Blažena Djevica i sv. Josip. Svi svjedoče u ime Duha: «jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo» (Iz 9,5)

.* * *

Klement Aleksandrijski tumačio je poganima čudesnu moć pjevanja prema mitu Ariona, Anfiona i Orfeja, koji su mogli pribaviti dupine, opasati Tebu zidinama, ukrotiti zvijeri, pa čak spriječiti djelovanje zakona Podzemnog svijeta.

Ali moć Riječi- prema Klementu- daleko je jača, jer je njegov glas Istina. «Učinimo, dakle, da siđe s neba Istina sa sjajnom mudrošću prema svetom brdu Božjem i svetom zboru proroka. A ona, poput svjetla koje blista do najveće udaljenosti, neka posvuda obasja one koji su u tami i neka oslobodi ljude od zablude» (Protretik Grcima, 1, 9).

Klement naziva Isusa «Novo pjevanje», jer se u punini vremena objavio da svojim glasom pokrije pjevanje starih i novih mitskih pjesnika.

Ovo «Novo pjevanje» pokriva danas i glas proroka, jer su izvršili svoju dužnost svjedoka u odnosu na Utjelovljenje.

Istina je među nama. Mi smo pozvani da budemo novi proroci. Svjedoci istine.

19. dan Došašća

ANĐEO GABRIJEL

Sin Božji se utjelovio da izmiri palu ljudsku narav s Ocem. Nekoć je Anđeo s plamenim mačem stajao na vratima zemaljskog raja; sada se pojavljuje na vratima stana nove Eve da joj donese poruku ljubavi.

* * *

Kao znak izmirenja neba i zemlje u punini vremena, morao je biti netko tko bi posredovao između duha i materije neopipljivom čistoćom i pojavom vidljiva oblika.

Na početku je svijeta znak povezanosti između Stvoritelja i stvorenja mogao biti prst Očeve desnice koji dodiruje Adamovu ruku. Slika božanskog uma i slobodne volje. Tu je misao izrazio Michelangelo na freski u Sikstinskoj kapeli.

Poslije općeg potopa izmirenje između Svemogućega i preostalog dijela čovječanstva bilo je zajamčeno dúgom, kao neki most između oblaka i zemlje.

Sada se Gospodin služi porukom koju će ponijeti Anđeo, da uspostavi odnos sa ženom, potomkom one žene koju je bio zaveo anđeo zla. Prema obećanju koje je Bog dao praroditeljima, novi Adam satrt će zmiju, iako će ona vrebati njegovu petu.

* * *

«I zače po Duhu Svetom».

«Otajstva su nevidljive ruke koje kucaju na nevidljivim vratima, da bi se otvorila na nevidljiv način; i vi ulazite na nevidljiv način i nevidljivo ozdravljate» (Sv. Augustin).

* * *

Neki, ne previše izobražen monah, živio je u pustinji, u strogosti i neprekidnoj molitvi. Došli ga posjetiti neki monasi koji su bili zbunjeni i slušajući ga gdje govori o Bogu kao o nekom čovjeku: «Kako mi se sviđa Gospodin s onom lijepom bradom, s onim slatkim očima i raščupanom kosom od vjetra».

Pokušali su mu na lijep način objasniti da je Bog čisti Duh, da nema brade, ni očiju, ni kose. Monah je bio iznenađen tim objašnjenjima i pomalo ih je prihvaćao. No čim su oni otišli i nešto se udaljili, on je pojurio za njima i stao vikati: Vratite mi moga Boga! Vi ste mi ga ukrali i ja sada ne znam moliti i ne znam misliti na njega!...

Mnogima je potrebna stvarna i osjetna predodžba nevidljivog i beskrajnog Boga. Zato Gabrijel navješćuje da će nevidljiva Riječ uzeti ljudsko tijelo, pa ćemo ga svi moći gledati i dirati, moći ćemo ga sebi predočiti kao dijete, kao dječaka, kao mladića, kao čovjeka koji propovijeda, trpi, umire.

* * *

Gabrijel objavljuje da je Emanuel sin Svevišnjega; to jest, da je Mesija Bog i da uspostavlja novi savez s Adamovim potomcima.

Anđeo na vratima Nazaretske kuće. Anđeo kod Kristova groba. Anđeo na Maslinskoj gori poslije Uzašašća.

Božji vjesnici, glasnici utjelovljene Riječi.

* * *

I mi, poput Gabrijela, moramo biti Gospodinovi vjesnici. Svi mi kao sinovi Božji moramo naviještati ljudima dolazak Kraljevstva.- Jao nama ako ne propovijedamo da je došao Spasitelj svijeta.

* * *

Gabrijel je jedan od prvih svjedoka Božića. To mu priznaje liturgija i pučka pobožnost. On je prvi pozdravio Djevicu: «Zdravo, Marijo, milosti puna».- Stvarno, čitavo Otkupljenje ovisi od ovog pozdrava i navještenja, jer je u isto vrijeme bila ponuda i pitanje.

Marija je ponizno prihvatila poruku kao Službenica Gospodnja. Nastupio je čas spasenja. Zemlja je odahnula.

* * *

Iznad svega utješna je činjenica da je upravo onoga časa počelo naše pojedinačno spašavanje, naše osobno otkupljivanje. Onom je razgovoru između anđela i Djevice prisustvovalo na nevidljiv način čitavo čovječanstvo, svijet duha i duša stvorenoga.

* * *

Theilard de Chardin je svojoj sestri Margareti davao neke savjete da razmatra otajstva krunice: «Sjeti se povijesnog razvitka Ružarija, pa ćeš vidjeti da je on razvitak i proširenje anđelova pozdrava.»

«U prvom redu. I iznad svega, Zdravo Marijo je spontano očitovanje naše ljubavi blaženoj Djevici. Zatim se u nama razvija potreba da je bolje upoznamo i da je više ljubimo. Tada nam srce blažene Djevice postaje vidljivo. U  njemu proživljavamo  Kristova otajstva. I na taj način nam čitava dogma postaje prisnija i stvarnija u Mariji.- Konačno shvaćamo da se otajstva produžuju u našim radostima i u našim žalostima. Tako naš život, u nekom određenom smislu, postaje kršćanskiji.» (Genese d'une pensée, Paris 1964.).

 

18. dan Došašća

ZVIJEZDA S ISTOKA

Ako upotrijebimo malo retorike, nadahnut ćemo se na baroknoj mašti  Segnerija da zapitamo betlehemsku zvijezdu: što znači tvoja pojava? Zašto te je  Evanđelist htio ubrojiti među čudesne znakove Došašća? U kojem te je smislu liturgija upotrijebila da na neki mistični način rasvijetli prizor jaslica, i - konačno- zašto te postavljaju i na božićno drvce?

Zvijezda bi nam mogla sasma lijepo odgovoriti da je odvijeka bila pripravljena upravo za ovaj čas kako bi djeca, i ne samo djeca, prestala misliti o zemaljskim snovima i podigla oči prema Nebu, otkuda je imalo doći Sunce pravde, apsolutna Istina.

* * *

Zvijezda, za razliku od planeta, sjaji vlastitim svijetlom; to jest, gori unutarnjom vatrom. To je za nas alegorijska pouka da bi i u nama gorio neki viši ideal i da izgaramo ljubavlju prema svakome.

Zvijezda slijedi sigurno svoju putanju određenu od Gospodina kozmičkim zakonom. Njezin slijepi posluh potiče nas da svjesno i slobodno slušamo Božje zapovijedi, koje su upisane u našoj savjesti i izražene u Objavi.

Zvijezda obasjava zrakama beskrajne prostore, privlači u svoju putanju satelite, rasvjetljuje planete. Za nas je poticaj da radimo među ljudima, da svijetlimo dobrim primjerom, da činimo dobra djela koja mogu imati i nezamislive učinke.

Zvijezda blista čistoćom, dalekim svjetlom, sjajem u mraku. Oplemenjivanje našega života, produhovljenost svega što je materija ili samo tijelo. Davanje nadnaravnog smisla traženju istine.

Zvijezda se nikada ne zaustavlja, savršeno se podlaže kretanju galaksija u prostoru, crta siguran trag u sveopćem skladu. I mi moramo dinamičnošću Duha pjevati u jednom kozmičkom akordu vječni hvalospjev Stvoritelju.

Zvijezda unosi radost u tamnu noć. Radost kršćanina; veselje svakog dana koje prenosimo  na one koji nas okružuju; darovatelji utjehe, uzvišenije radosti i sreće.

Zvijezda konačno vodi zalutale u pustinji ili na moru. I da svaki od nas bude zvijezda u povijesti putovanja prema istini.

«Bacite svoje sidro u visinu» (Veuillot). «Ne okreće se tko je pričvršćen za zvijezdu» (Leonardo). «Bolje je rasvjetljivati nego samo blistati» (Plotin). «Privežite svoja kola za neku zvijezdu» (Emerson). «Zvijezda velikih duša izlazi kada zapada sunce sreće» (Auffenberg).

* * *

«Popet ćemo se na nebo da ugasimo zvijezde»- tako je govorio u francuskom parlamentu prvi ministar Viviani, ushićen napretkom znanosti, koja je po njegovom mišljenju imala uništiti vjeru. Siromah! Zvijezde su nastavile sjati, a Viviani je umro u bolnici za duševne bolesti.

* * *

I mi se moramo pokloniti pred zvijezdom Mudraca, jer je naviještala izvanredne događaje; dapače, najveći događaj u povijesti čovječanstva: utjelovljenje Božje Riječi. U tom su smislu Oci tumačili zvijezdu kao simbol božanske objave, Biblije, vječne mudrosti. Za njih je zvijezda predstavljala nadu koja se ostvaruje. Krista su zazivali: Lux de Lumine-Svjetlo od Svjetla!

* * *

«Zvijezda izlazi od Jakova» (Br 24, 25). «Ideali sliče zvijezdama; ne dostižemo ih, ali poput mornara, pomoću njih upravljamo sudbinom svoga života na uzburkanom moru» (Schunz). «Ako sjemenke posađene u zemlju mogu proizvesti divno cvijeće, što neće moći postati ljudsko srce na svojem dugom putovanju prema zvijezdama?» (Chesterton).

* * *

Sv. Pio X, još kao Patrijarh Venecije, volio je ponavljati jednu domaću poslovicu: «Više vrijedi jedan žižak ispred nego stotina svijeća iza». Time je objašnjavao kako je korisnije i sigurnije činiti dobro, pomoći drugome ili moliti prije smrti nego čekati da se pomogne poslije.

I mi smo pozvani da nasljedujemo zvijezdu Mudraca osvajanjem duša, vodeći ih svijetlom istine, primjerom trajnog kršćanskog zalaganja, ljubavlju koja svakoga približava Gospodinu.

* * *

Karakteristični je simbol sinova sv. Dominika: zvijezda. Propovjednici Istine htjeli bi je ponijeti svakamo, po primjeru svoga utemeljitelja, koji je želio za čitava života otići kao misionar među nevjernike.

Motreći Betlehemsku zvijezdu, mislimo na misije! Još veliki dio svijeta čeka došašće kraljevstva Božjega.

 

17. dan Došašća

NEVINA DJEČICA

U ruskoj književnosti naziva se nevinim seoski dobričina, nastran čovjek, predmet izrugivanja zbog prividno nerazumnog ponašanja; no naknadno se uspostavlja da je takav najpametniji u selu jer ima plemenito srce.

U strožem smislu jedini su bili nevini Adam i Eva prije nego su upali u grijeh. To se njihovo sretno stanje bez grijeha naziva stanje nevinosti. Neki trag te nevinosti ponekad primijetimo u očima djeteta ili, još rjeđe, u osmjehu nekog sveca.

Zapravo posve nevin bio je samo Isus.

* * *

Duboko nas se doimlje sudbonosni odnos između pojma nevinosti i pojma okajničke žrtve. Toliko je više vrijedna koliko je manje grešna, pa zato je u mogućnosti da dade zadovoljštinu uvrijeđenom božanstvu. I  u starim civilizacijama bilo je ljudskih žrtava. Da bi se za gradove koje su gradili stekla naklonost božanstava, žrtvovala su se nevina djeca i stavljala u temelje. Moloh, sličan Baalu, koji kroz vjekove iskušava Židove, tražio je od svojih vjernih da mu žrtvuju djecu. Ifigenija, kći Agamemnona i neimenovana djevica kći Jeftina bile su nevine žrtve ratnog žrtvovanja.

I rimske vestalke bile su odraz poganskog vjerovanja da se mora sačuvati nešto cjelovito i čisto kako bi se sačuvala naklonost neba.

* * *

Pokolj nevinih u profanaciji ženidbe gori je od ratnih logora.

Pokolj nevinih u abortusima pravi je masovni genocid kroz vjekove.

Pokolj nevinih vrši se i danas u kvarenju mladeži.

* * *

Za nasilja koja se vrše nad ovim svjedocima Došašća Isus će upotrijebiti teške riječi: «Teško onome koji sablazni jednoga od ovih malenih....Bolje bi bilo»... «Jao tebi, Korozaine. Jao tebi, Betsaido! Ta, da su u Tiru i Sidonu bila čudesa što su se u vama dogodila, već bi se odavno, odjeveni u kostrijet i posuti pepelom, obratili. Ali će, kažem vam, lakše biti na Sudnji dan Tiru i Sidonu nego vama» (Mt 11, 20-24).

Krist nastavlja: «Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima» (Mt 11, 25).

* * *

Ipak čovjek može, ako se obrati Kristu, ponovno steći izgubljenu nevinost. I još više: primjenom otkupiteljske Kristove krvi može, makar izgubio  krsnu nevinost, ponovno biti čist, «bjelji od snijega».

Nevinost je posve dar onoga Boga koji čini da nam duša postane «bijela kao snijeg, makar joj grijesi bili crveni kao grimiz» (Iz 1, 18)

* * *

Betlehemska nevina dječica svjedočila su dolazak Mesije: «ne riječju, već krvlju». Prihvatimo svjedočenje nevinosti u  iščekivanju obnove čovječanstva u ljubavi, dobroti, miru.

Poznati mali bolesnik Don Gnocchija uvijek bi se nasmiješio kada bi vidio svojega prijatelja, svećenika, jer mu je želio pokazati da zna podnositi svoju patnju skupa s Isusom i tako pomoći svoj djeci svijeta koja trpe. Ali jednog jutra mali bolesnik nije svojem prijatelju okrenuo lice, nije se nasmiješio niti rekao jednu riječ. Sestra je upozorila svećenika da je kod djeteta došlo do paralize lica i da se zlo stalo nesmiljeno širiti. Ipak je mali bolesnik još mogao kretati rukama, pa je uzeo bilježnicu i s dosta muke napisao: «Smijem se, ali iznutra...»

* * *

Božićna je radost moguća samo u nevinosti, bilo dječjoj bilo stečenoj pokajanjem. Tko učini zlo drugima ili propušta činiti dobro koje je dužan, nije nevin. Uz njega ne može biti Kristova radost.

* * *

Knjiga Emilija Radiusa «Isus i danas poučava» između ostalih ilustracija imade jednu koja prikazuje nekoliko djece kako se trude da sastave plakat koji je neka ruka rasparala. Strpljivim sastavljanjem komadića papira pojavio se lik Isusa. Ispod te ilustracije stoji napisano: Djeca sastavljaju Isusov lik koji su odrasli rasparali.

Hoće li nevine duše danas shvatiti bolje nego mi stariji poruku djeteta Isusa?

* * *

Neiscrpivo vrelo svake dobrote, ti koji si pomogao malome Isusu da izbjegne pokolju Heroda, pomozi djeci čitavog svijeta da izbjegnu zasjede Zloga.

16. dan Došašća

 

BETLEHEM, KUĆA KRUHA

Davidova je obitelj bila iz Betlehema. Tu su živjeli potomci plemena Judina, Jese, Izaji. Tu je bio došao Samuel da posveti novog kralja kojega je Bog odabrao. Tu se imao roditi Mesija kojega su proroci najavili.

Postavljen na kosi planinskog lanca, Betlehem izgleda više kao tvrđava nego kao gnijezdo. Prema općem tumačenju, riječ Betlehem znači «Kuća kruha». To povezujemo s euharistijom u kojoj nam se Krist daje pod prilikama kruha.

* * *

Svaka Pričest je dolazak: Kristova prisutnost pripremana od vjekova i određena za naše spasenje.

Svaka Misa je Božić; spasiteljeva prisutnost pod prilikama kruha i vina nije manje stvarna od one prisutnosti u betlehemskoj spilji.

Svaka crkva je kuća kruha, gdje nam Marija neprestano pokazuje svoga sina da mu se klanjamo, gdje ga anđeli slave, gdje se hrane siromasi i obilno obogaćuju.

* * *

«Ja sam kruh koji sam s neba sišao»- uvjerava nas naš Gospodin- «Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje za život svijeta.... Tko  jede tijelo moje, ima život vječni» (Iv  6, 51 i sl).

* * *

Evo jednog  prizora iz filma «Marcelino, kruh i vino». Neko dijete, koje nije nikada upoznalo svoju majku, uzgajalo se u samostanu redovnika. Jednog dana, našavši se pred starim Raspelom, pomisli da se nalazi pred živim čovjekom. Stane s njime razgovarati, a raspeti mu odgovarao i uživao u Marcelinovoj  prostodušnosti; dapače je i primao od njega kruh koji mu je dijete krišom donosilo. Dijete je bilo sretno što je moglo navraćati i razgovarati s Isusom; našlo je prijatelja koji mu nije ništa uskraćivao i koji ga je darivao velikom ljubavlju. Konačno je Marcelino zamolio Isusa  da ga uzme k sebi i ponese tamo gdje je vječna radost.

Kruh koji je s neba sišao, prijateljstvo i intimnost koju osjećamo, nadilaze vrijeme i prostor. Potiču nas da promatramo velikodušnu ljubav koja struji između Božića i Euharistije.

* * *

Kruh u Starom zavjetu: mana u pustinji, kruh koji daje snagu Iliji na putu prema brdu Horeb, čudesni kruh Elizeja, kruh koji je nahranio Davida u bijegu; Abigajil koji ide u susret budućem kralju, pružajući mu «kruh i vino». Sve ovo spada  među znakove budućih tajna, koje su objavljene tek poslije Božića u kući kruha.

Isus pomno sprema svoje učenike na ustanovu Euharistije: umnažanje kruha, mrvice koje padaju sa stola bogataša  i jede ih siromašni Lazar, ili mrvice za koje se bori žena Kananejka, otac koji neće mjesto kruha dati štipavca svojoj djeci, otac zamoljen u noći spremno daje kruh susjedu da mu lupanjem ne probudi djecu, rasipni sin misli na kruh što ga u očevoj kući jedu sluge, kruh za stolom u Emausu....»Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo  s tijelom Kristovim? Budući da je samo jedan kruh, mi smo svi jedno tijelo: jer smo svi mi dionici jednog kruha» (1 Kor 10, 16-17).

* * *

Slavljenje Euharistije bilo je uvijek povezano sa sakupljanjem priloga za siromahe. Prvi su se kršćani sastajali u određene dane da obnove sjedinjenje s Kristom blagujući  žrtvu. Sv. Ciprijan kaže da su svagdano primili «kruh spasenja»; Tertulijan tvrdi da su «kršćani svaki dan pružali ruku da prime tijelo Gospodnje»; Sv. Jeronim govori za sv. Melaniju Mlađu da nije nikada htjela uzeti hrane prije nego se nahranila Kristovim tijelom i nahranila nekog siromaha.

U Euharistiji Isus uzvraća na ono što smo dali  siromahu, darivajući nam sama sebe

.                                                                     * * *

U životu sv. Ivana Maciasa španjolskog dominikanca, vratara samostana u Limi, čita se o jednom njegovu razgovoru s fra Martinom de Porres.

- Presveti Sakramenat me uvijek podsjeća na siromahe koji dolaze na samostanska vrata, jer je Gospodin prisutan u prosjacima. Zar ne, brate

- Da i u bolesnima, utamničenima, u mojim jadnim crnim robovima, u iseljenicima koji se stide svoje bijede.

- Pa dobro, kad Isus kaže: ovo je moje tijelo, možda nas hoće upozoriti da ga i poslije Mise možemo naći u ljudima koji trpe.

-To je njegovo tijelo!- ponavljao je fra Martin zanosno.

* * *

Činjenica je da je Božić, kao i Euharistija, tajna ljubavi, zadovoljština za tajnu zla. Ovoj ljubavi moramo odgovoriti ljubavlju.

15. dan: treća nedjelja Došašća

IVAN KRSTITELJ

Od svih umjetničkih slika koje predočuju «Preteču» čini se da je najznačajnija Murillova, koja se čuva u muzeju Prado u Madridu. Ivan Krstitelj prikazan je kao dječak, ali već obučen kao pustinjak; desnom se rukom naslanja na štap koji u gornjem dijelu završava križem. To je poziv na pokoru, na mrtvenje, na vjernost do mučeništva. Svima i nama u ovom vremenu iščekivanja. To je najbolji način da se približimo Isusu Kristu, da ga slijedimo i da ga nasljedujemo na njegovu putu križa i žrtve.

* * *

«Sjećam se još uvijek onog djeteta koje je pored mene i mojeg prijatelja u parku Monceau promatralo prekrasne labudove kako plove po jezeru. Dok je dijete uživalo u tom prizoru, dođe njegova majka, osoba za posao i bez osjećaja za ljepotu, uzme ga za ruku i reče: »Hajde, idemo... izgleda kao da nisi nikada nešto vidio...!»

Pater Lassus, koji opisuje ovu zgodu u svojoj divnoj knjizi «Božji nomadi», kaže da je osjetio bol u srcu trpeći za ono dijete koje je jednom u životu moglo postati umjetnik, kontemplativac, a vjerojatno  će biti poslovan čovjek bez smisla za ljepotu.

Na žalost, ova bezosjećajnost za Božje stvari upropaštava našu egzistenciju. Ivan krstitelj, koji se povlači u pustinju još kao dječak, mora da je osjetio kako je stvoren za razmatranje Ljepote u samoći, daleko od zanimanja i ludih predrasuda svijeta; mora da je shvatio svoj poziv da sudjeluje u Božjoj svetkovini koja omogućuje otkrivanje (epifanija) Božje Ljepote, utjelovljenje među nama.- Naučimo od Elizabetina sina kako ćemo postupati kad naša materijalna ili moralna bijeda postanu takve da nam ropstvo izgleda sasvim normalno. Jurimo za udobnošću, za korisnim, za sticanjem; jurimo mahnito. Umjesto veličanstvene šutnje pustinje, čujemo samo viku okovanih, vidimo gorki osmjeh potlačenih, slušamo neprekidni tutanj strojeva.

* * *

Ivan Krstitelj je Glas: glas istine, glas koji naviješta jedinu važnu stvar u ljudskoj povijesti: - Janje Božje, koje oduzimlje grijehe svijeta, uskoro će doći.

«Ja sam glas koji viče u pustinji: pripravite put Gospodinu».

* * *

Ivan proširuje uske staze između pijeska, izravnava doline, ispravlja okuke. Ne samo u pustinji kraj Jordana već i u pustinji suhih srdaca, izgubljenih duša. Ne čini čudesa. Najprije propovijeda primjerom stroga života, a onda riječju. Danas bismo rekli: stvara ambijent, raspoloženje u slušateljstvu, da primi revolucionarne paradokse Evanđelja, pozivlje na obraćenje Bogu i pravdi, u jednom času i jednom narodu gdje vlada nepravda i nasilje.

Ivan Krstitelj očekuje odmah jedan znak našega obraćenja: «Tko  ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema nijedne! Tko ima hrane, neka učini isto tako». (Lk 3, 11).

Poslije velikodušnosti traži vršenje dužnosti prema našem staležu: «Ne morate činiti drugo nego što vam je naređeno» od Božjeg Zakona (Lk 3, 12).

Naposljetku traži poštenje u društvenom životu, iskrenost i umjerenost u svemu. «Nikomu ne činite nasilja, nikoga lažno ne prijavljujte i budite zadovoljni svojoj plaćom!» (Lk 3, 14).

Kako je vidljivo, praktična se moralka Krstiteljeva ograničuje na opće upute, jer se radi o jednoj privremenoj moralci iščekivanja i priprave. Doći će doista Netko, za koga Ivan kaže da mu nije dostojan odriješiti obuću; on će donijeti pravo i potpuno svjetlo u tami. On, Ivan mora se spustiti, a Mesija se mora uzdići. Da se pripravimo za njegov dolazak, potrebno je da se «svaka gora naše oholosti slegne».

* * *

Jedan drugi znak ovog Proroka njegovim suvremenicima bilo je krštenje u znak obraćenja za oproštenje grijeha, koje će Sin Božji ostvariti u času označenu od Duha.

U to vrijeme Isus radi u jednom malom mjestu Galileje, a Ivan kroz dvadeset godina priprema njegov javni, službeni Dolazak.

* * *

Nakon tog Dolaska izgledalo bi da je svjedočenje Ivana Krstitelja dovoljno, da je njegova misija iscrpljena i svaka djelatnost završena pošto se kod Isusova krštenja otvorilo nebo i u obliku golubice sišao Duh Svati, a Otac progovorio: «Ovo je Sin moj, ljubljeni moj, koga sam odabrao!»

Međutim, Krstitelj će i nadalje svjedočiti, ali ne više u pustinji, nego u gradovima, gdje će njegovo moralno propovijedanje udarati po sablaznima i po zloupotrebi moći.

On će hrabro predbaciti Herodu: «To ti nije dopušteno!» On upozorava: «Već je sjekira položena na korijen stablima: svako se stablo, ako ne daje dobra roda, siječe i baca u oganj». Preteča već navješćuje drugi Dolazak i osudu vječnog Suca nad svima onima koji nisu prihvatili glas Preteče i odbili Riječ koja je sišla s neba.

* * *

Preteča pretiče mučeništvo Riječi.

Slobodni pustinjak sada je u lancima i unaprijed označuje Čovjeka boli, vezana uz stup sramote.

Krvna žrtva Krstitelja treba da zadovolji hir jedne plesačice. Krvna žrtva Janjeta trebat će da se izbrišu svi grijesi svijeta.

* * *

Bože neizmjerne dobrote, ti si pripravio svoj narod da prihvati obećano otkupljenje propovijedanjem, životom i mučeništvom sv. Ivana krstitelja. Usadi  i u naša srca klice Milosti da budemo uvijek jeka njegova glasa, kako bi naša braća bila spremna prihvatiti spasenje po Kristu, našem Gospodinu.

 

14. dan Došašća

MUDRACI S ISTOKA

Mudraci su na vrijeme krenuli iz svoga kraja da bi stigli u Betlehem slijedeći tajanstvenu zvijezdu. Nose svoje simbolične darove kojima će priznati da se rodio Kralj kraljeva, da se Mudrost utjelovila u jednom djetetu i da se Sveto razlilo po cijelom svijetu.

Ni  pošto su se poklonili Djetetu, nisu postali učenici Spasiteljevi, nisu se zadržali u Palestini da bi se tu bogatili najvećom mudrošću, nisu se odrekli svoga zanimanja. Razboritost ih je ipak potakla da se vrate kući «drugim putem». Tako krenuše preko pustinje, ostavljajući za sobom oazu Istine.

Na ovom događaju razmotrimo tri adventske teme: traženje, klanjanje i opasnost da ponovno padnemo u mrak pošto smo našli svjetlo.

* * *

«Ne može se otkriti novi kontinent ako nemamo hrabrosti izgubiti iz vida stare obale» (Gide).-                      «Nitko te ne traži, Gospodine- tko te nije ranije našao. Ti, dakle, hoćeš da te nađu da bi bio tražen, i hoćeš da budeš tražen da bi bio nađen» (Sv. Bernard). -                                                                                               «Nitko ne može dugo ostati dobar, ako ne traži dobrotu» (Brecht).-                                                                         «Na svijetu  ima milijarda i pol ljudi koji još nisu čuli govoriti o Kristu, niti ga mare tražiti. Kada bi jedan po jedan čovjek imao proći pred ovim oltarom, trebala bi za to 31 godina» (Fulton Sheen).

* * *

Potrebno je s naše strane mnogo poniznosti dok tražimo Boga, a s njime i istinu, radost i svetost. Sami po sebi ništa ne možemo. Ni Mudraci ne bi bili stigli u Betlehem da im nije pomogla zvijezda. Trebamo Božje pomoći koja nam se daje preko Milosti, Crkve, preko njezinih sakramenata, preko ljubavi braće. Barth bi s pravom rekao: «Čovjek koji se topi ne može se spasiti hvatajući se za kosu. Netko drugi mora ga spasiti».

* * *

Naša je sudbina da bezbroj puta pogriješimo tražeći «Sakrivenog Boga» ako ne prihvatimo božansko darivanje. Koliki griješe jer su se dali zavesti samo zemaljskim darovima.

Između  poklona Mudraca i poklona apostola na Taboru postoji neka sličnost, jer su i apostoli spoznali Kristovo božanstvo: «Padoše licem na zemlju» (Mt 17, 6).

Po etimološkom tumačenju latinska riječ «adorare», klanjati se, značila bi prenijeti ruku do usta («Ad os»), kao znak potpune pokornosti. U grčkom jeziku znači nešto više: prostrijeti se toliko do zemlje da je dotičemo čelom. Tim se činom  priznavalo božanstvo u nekom kipu ili osobi. To je priznanje tražio Aleksandar Veliki od svojih vojnika. No oni su to odbili, odgovorivši: Neka ti se klanjaju robovi, a mi znamo tko ti je otac i tko ti je majka.

Prema sv. Katarini Sijenskoj, klanjati se znači «priznavati da je Bog sve, a mi ništa».

* * *

Nećemo nasljedovati Mudrace i Apostole na Taboru samo tako da očitujemo svoju vjeru, već i obećanjem da ćemo biti stvarno poslušni. Prikazani darovi, pjevanje, liturgijske kretnje, sjedinjenje srdaca u zajedničkoj ljubavi, sve to omogućuje Kristu da nas dariva svojim milostima.

* * *

Ako se udaljimo od Krista kojega smo upoznali, ići ćemo putem propasti i beskorisno ćemo lutati. Sinjiavskij piše: «Ako nestaje vjera u Boga, to dugujemo lagodnosti građanskog življenja. Okruženi stvarima što smo ih napravili, pomislili smo da smo mi stvoritelji svijeta. Mogu li vidjeti Boga u svijetu u kojem se na svakom koraku susrećem - s čovjekom? Riječ Božja odjekivala je pustinjom; mi smo povećali buku i ispunili je samima sobom. Pa onda se čudimo što se Gospodin ne objavljuje...».

* * *

Napuštanje Betlehemske spilje i traženje istine u drugim pravcima vodi u kaos dušu i tijelo, pojedinca i društvo: za  život i za vječnost. Evo dijagnoze Armanda Robina:

«Uništit će se vjera u ime svjetlosti; zatim će se uništiti svjetlost.                                                                      Uništit će se duša u ime razuma; zatim će se uništiti razum.                                                                              Uništit će se milosrđe u ime pravde; zatim će se uništiti pravda.                                                                              Uništit će se ljubav u ime bratstva; zatim će se uništiti bratstvo.                                                                               Uništit će se duh istine u ime kritičnog duha; zatim će se uništiti kritički duh.

 

 

13. dan Došašća

UDOVICA  ANA

Ljudi svih društvenih skupina očekuju dolazak Kralja naroda, pa se i u ovo vrijeme Došašća okupljaju oko pastira, Mudraca, Anđela, oko zvijezde, da blagoslove dolazak Mesije. Ana, kći Fanuelova, od plemena Aserova, predstavlja onu šutljivu većinu, a to su bile žene, udovice, pobožne i vjerne službenice Gospodnje.

Približavanjem Božića pogledajmo beskrajnu povorku Evinih kćeri koje su na ovaj ili onaj način pripremale Došašće ili su same očekivale obećanog Spasitelja.

Počnimo s majkama.-Sara se smije, Rahela plače; Ana, majka Samuelova, tiho se moli. Zatim ropkinja Agar koja spašava Jišmaela; majka sedmorice Makabejaca; Rebeka, žena Izakova.

Nadalje se u Svetom pismu spominju  žene nežidovke: kao Ruta, ili grešnice Tamara i Betsabea. Zatim djevice: kao kći Jefte; Marija, sestra Mojsijeva; Nina kći Jakovljeva, koja je uzrokovala mnogo zla. Među udovicama, pored onih koje je blagoslovio Ilija i Elizej, nalazimo Respu, Saulovu udovicu; Noemi, Rutinu svekrvu; Abigailu, koju je kasnije uzeo David za ženu.- Tu ima supruga, više-manje svetih: kao sara, žena Tobijina; Mihol, ohola kći Saulova; zločesta Jobova žena.

No u Starom zavjetu osobito se ističu junakinje Ester, Judita, Zipora, te proročice Debora, Hulda, Noadja.

Kako vidimo, već je u Starom zavjetu žena igrala značajnu ulogu u društvu, pa ne stoji tvrdnja nekih krajnih filofeminista da je religija podcjenjivala ženu, da ju je prezirala i smatrala jedino izvorom grijeha. Ana, udovica u osamdeset i petoj godini, svjedoči dolazak Spasitelja, posljednja je proročica i prva među asketskim likovima koji su slavili Crkvu Božju: «Nije se udaljavala iz hrama, služeći danju i noću Bogu postom i molitvom». (Lk 2, 36).

* * *

«Na polju ne rastu samo ljiljani; mi volimo i drugo cvijeće i drveće. Udovice su učiteljice vjere i čistoće. Ako su i udovice bile progonjene, oni koji vjeruju neće gledati u udovištvu kaznu, već će ga cijeniti kao nagradu» (Sv. Ambroz: De viduis, 14).

Sveto pismo često proklinje one koji gaze prava siromašnih i nezaštićenih žena ili im nanose zlo. Među djela najistinskije ljubavi kršćanstvo ubraja pomoć ovim ženama, koje ostaju u životu lišene svake pomoći.

Sjetimo se preporuke sv. Pavla za «pravu udovicu», koja je ostala sama na svijetu, »koja je stavila svu svoju nadu u Boga, i provodi noć i dan u prošnjama i molitvama» (1 Tim 5, 4).

* * *

Hitler je jednom rekao da se ne boji Crkve jer još samo starice i bogomoljke slušaju onog starca u Rimu. Očito, nacistički diktator nije bio dobro obaviješten. Bio je loš prorok.

Starica i bogomoljka Ana bila je pametnija. Ona je hvalila Boga radi dolaska toliko očekivanoga Mesije, tako je s istim pouzdanjem i Šimun očekivao. Po nekom je nutarnjem objavljenju bila uvjerena da se nalazi pred Otkupiteljem, te stade «hvaliti Boga i govoriti o djetetu svima koji su očekivali otkupljenje u Jeruzalemu» (Lk 2, 38).

Neprijatelji crkve morali  bi se bojati ovih starica koje mole u crkvama i podnose svoje pokore.

* * *

Ana najviše svjedoči svojom neprekidnom molitvom danju i noću u duhu pokorničkog života.

I mi moramo usvojiti taj način života, povezujući svaku stvarnost, svaki događaj i svaku osobu sa Stvoriteljem. U tome se sastoji neprekidna molitva koju nam preporučuje Isus: «Molite se bez prestanka» (Lk 18, 1). Moliti znači usmjeriti pamet Bogu, svojim nakanama dati nadnaravni smisao, sve vidjeti kao božansko Bogojavljenje.

* * *

«U molitvi ustrajte; u njoj bdijte sa zahvaljivanjem» (Kol  4, 2). «Molite bez prestanka»

(1 Tim 5, 17). «Preporučujem vam neprekidnu molitvu» (Ef  6, 18).

Sve naše svakodnevne djelatnosti treba da budu uokvirene molitvom, treba da budu njezin sastavni dio. U dobroj molitvi svatko uključuje sebe kakav jest i svoj rad.

* * *

Predobri Gospodine, tebe je hvalila udovica Ana jer si nam poslao Spasitelja. Nauči nas da često mislimo na tebe, da te osjećamo prisutna u svakom događaju, da tražimo tvoju pomoć u svakoj potrebi.

12. dan Došašća

STARAC ŠIMUN

Pavao VI je u govoru na Duhove 1975. citirao tekst Origena: «Tko je upoznao Isusa, doživljava radost, ali poslije toliko pouzdanog čekanja i poslije mnogo briga koje su spriječile rast plodnog stabla».

Konačno dolazi zrno gorušičino: Milost. «U Hramu, koji je Crkva, Šimun drži u naručju Isusa. Sav je sretan radi spasenja, noseći na rukama onoga u kojemu Bog izmiruje svijet sa sobom». Ta radost je kvasac koji dopušta da uskisne svetost i da se raširi i razlije. (Usp. «In Lucam Hom. 15»).

Moramo njegovati ovu gorušičinu sjemenku i pomoći da uzraste kvasac, kao što je učinio Franjo Asiški, koji je sve ostavio radi Gospodina. Tako je zadobio nešto od prvotnog blaženstva kada je svijet izašao iz Božje ruke savršen. Sav radostan što se svega oslobodio Franjo je spjevao nezaboravnu «Pjesmu stvorenja». Pjeva hvalu bratu Suncu, čitavoj prirodi, koja je za njega postala zrcalom božanske slave, čak se raduje dolasku «naše sestrice tjelesne smrti».- «Blago onima koji se nađu u tvojoj presvetoj volji».

Pred jaslicama grlimo u svojem krilu Isusa, potpuno predani njegovoj volji. Onda smrt može doći kada hoće. Neće nas uznemiriti.

* * *

Istočna Crkva naziva blagdan Kristova prikazanja u hramu Hypapanthe, a to znači «susret». Zaista, ono je bio susret Isusa i Marije s izraelskim narodom. Pa ipak, Šimun govori o sukobu, o sablazni, o Isusu kao «znaku protivljenja za mnoge», dapače o «onome koji je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu» (Lk 2, 23).

Došašće je vrijeme odlučnog izbora, prihvaćanja ili odbijanja; konačno opredjeljenje za svetost ili osrednjost ili smrtonosnu mlakost.

Ovaj prorok, pun radosti i na pragu Novog saveza, ne zaboravlja zaduženje od Duha Svetoga, da ne samo najavi svoju vlastitu smrt već i smrt Žrtve. Onog sretnog časa prorokuje majci da će mač boli probosti njezino srce. Onog časa ona je shvatila da će slavni Mesija, Spasitelj, Sin Svevišnjega biti i čovjek boli, žrtveno janje, raspeti. To joj nije bio rekao Gabrijel...

Povijest spasenja, povijest našega života i povijest općeg posvećenja uvijek je protkana zagonetnim kolebanjima između Božića i Velikog petka, između «Hosana» i «Propni ga».

* * *

Hvalospjevu «Veliča» brzo uzvraća «Sad otpuštaš».

* *  *

Šimun, najstariji svjedok Došašća, predstavlja razne vrste kršćana, razna duševna stanja, razne putove savršenstva.

Bio je svećenik Mojsijeva kulta, a svaki se svećenik zvao prezbiter, to jest stariji: star po mudrosti, iskustvu, životu prožetu vjerom u nadprostor i nadvrijeme.

Bio je karizmatik, očekujući Mesiju po objavi Duha Svetoga. Karizma je sakriveni svijet Božjih saopćenja svetima, u kojima se nastavlja Objava na osobni način. Zato ta saopćenja ne mogu biti u suprotnosti s Božjom Objavom ili učenjem Crkve.

Bio je pravedan, to jest vjernik koji je vidio ostvareno obećanje; jedni siju, drugi žanju; jedni plaču, drugi se smiju; jedni se nadaju, svi vide.

-Što znači vjerovati- pita neko lice Juliena Greena. Ne znam- odgovara drugi. Možda je to onaj osjećaj sigurnosti kada se čovjek zaljubi. Ne znam što je, ali sam siguran.

* * *

«Dragocjena je u očima Božjim smrt njegovih svetih. Ni jedan surovi progon ne može srušiti zajednicu, utemeljenu na tajni Kristova križa. Crkva se progonima ne smanjuje, već raste. Gospodnje polje neprestano se zaodijeva bogatijom žetvom kada iz pojedinih sjemenka, koje su pale, niče i uzraste mnogostruki plod» (Sv. Lav Veliki).

* * *

U «Rimskom Martirologiju» dan smrti svetih mučenika naziva se «dies natalis», rođendan. Doista je za Crkvu pravi rođendan kada se rađamo za pravi život, onaj na Nebu.

Misao na smrt treba da bude povezana pripravom na Božić. Zar nismo u neprestanom očekivanju njegova dolaska?

11. dan Došašća (8. prosinca)

BEZGREŠNO ZAČEĆE

I  danas u nekim španjolskim krajevima vjernici počinju obred sakramenta pomirenja zazivom: «Zdravo, Marijo prečista; začeta bez grijeha».

Ovom je  kratkom molitvom pozvana neoskvrnjena djevica da pomogne onima koji žele ispuniti tri bitna uvjeta sakramenta ispovijedi: Obraćenje, pomirenje, zadovoljštinu.

Upravo u ovo vrijeme Došašća Bezgrešna je uz nas, da ustanemo iz grijeha, da se preporodimo u Milosti, da započnemo novim životom svetosti.

Neka nas to ispunja radošću.

* * *

Što znači «Ave»?

U Lukinu Evanđelju, u kojem se nalazi Anđelov pozdrav Djevici, umjesto hebrejske riječi «šalom» nalazi se u grčkom tekstu riječ : Kaire. To znači: raduj se.

Zašto se mora radovati ova siromašna djevojka iz Nazareta, zaručena sa skromnim radnikom njezina kraja, živeći daleko od gradskog života Jeruzalema ili Jeriha?

Anđeo je pozdravi i pozove da se raduje, jer će postati Majka Boga koji će preko nje postati čovjekom; bit će Majka Onoga koji će otkupiti čovječanstvo od istočnog grijeha, bit će Majka Onoga koji vraća radost obnovljenom svijetu. Zato je liturgija pozdravlja: «Sretna si, Djevice Marijo... jer se iz tebe rodilo Sunce pravde, Krist, naš Bog».

* * *

Bezgrešnost Djevice u odnosu je na njezino materinstvo. To je izvanredni Gospodinov dar, jer ju je izabrao za Majku svoga Sina, i istovremeno preduvjet budućem Isusovu začeću u Marijinoj utrobi djelovanjem Duha Svetoga.

I mi se radujemo s Majkom dok slavimo njezino začeće u utrobi njezine majke sv. Ane, i veličamo onu koja je iz predviđenih Kristovih zasluga «uzrok naše radosti». Nije ona samo dala čovječanstvu Spasitelja nego je postala i posrednica otkupljenja i sredstvo svake naše sreće, čitave kršćanske radosti, svakog duhovnog veselja, u zajednici s Bogom već ovdje na zemlji.

* * *

«Trebalo  bi da mi pjevaju druge pjesme, da bih mogao vjerovati u njihova Spasitelja. Trebalo bi da njegovi učenici budu raspoloženiji» (Nietzsche). «Nema dužnosti koja bi bila tako zanemarena kao što je dužnost biti sretan» (Stevenson).

* * *

Sjedinjenje  s Bogom je moguće kad nema grijeha. Tko je u milosti, sjedinjen je s Bogom. Sjedinjenje s Bogom naša je jedina i prava radost.

Tumačeći  iz  poslanice sv. Pavla Galaćanima riječi «plod Duha Svetoga je radost», sv. Toma Akvinski uči da radost možemo smatrati učinkom, posljedicom koja nastaje u našim osjećajima kada nam uspijeva sjediniti se s ljubljenim dobrom: to je plod ljubavi okrunjene uspjehom. I koliko se više poštuje, želi i ljubi neki predmet, neka osoba ili bilo koje dobro, toliko se više osjeća radost kada nam je to dobro prisutno, kada ga imamo, kada ga posjedujemo. No koje je najveće dobro koje se i na ovom svijetu cijeni, želi i ljubi? Najveće dobro je Gospodin. Zato, kada smo sjedinjeni s Bogom, kada ga posjedujemo, kada ga priznajemo, tada nas obuzima duhovno veselje koje je prava i najveća radost čovječanstva.

* * *

Radost je bezgrešne: sjedinjenje s bogom u sačuvanoj milosti.                                                                                               Naša je radost plod svakog dodira, svakog osjećaja i svakog otkrića božanstva kao apsolutnog i najvišeg dobra.                                                                                                                                                                     Tu je korijen kršćanskog optimizma.

* * *

Sigurno, Bezgrešna je osjetila i druge dimenzije radosti. Na primjer; kada je primijetila da je u svojoj utrobi sjedinjena sa životom Čovjeka- Boga. Ili kad je nakon rođenja mogla privinuti na svoje srce svoga Isusa...Doista, ona je morala biti izvanredno sretna što je ovdje na zemlji bila sjedinjena sa svojim ljubljenim dobrom, sa svojim Bogom, pod prilikama onoga tijela što mu ga je ona dala. Pa i kad ga je kod Uzašašća oblak sakrio njezinim očima, nije prestala živjeti sa svojim Isusom. Našla ga je u Euharistiji, u promatranju Vječne Istine, u molitvi, u Crkvi, u trajnoj ljubavi prema bližnjemu, prema nama, prema svojoj djeci u kojoj prepoznaje Krista. Uznesena na nebo, potpuno se i savršeno sjedinila s Bogom.

* * *

«Bog  s našeg trnja uvijek bere ruže» (Sv. Katarina Sijenska).

10. dan Došašća

IZAK I OTKUPITELJ

Izak je slika Mesije koji će doći. Rodio se Izak na čudesan način kad je Abrahamu bilo 100 godina, a njegovoj ženi Sari 90. Abraham je veoma ljubio svoga jedinca sina. Ali kada je dijete poodraslo, Bog je zatražio od Abrahama da mu ga žrtvuje. I on bez oklijevanja pristaje izvršiti Božji zahtjev.

* * *

Veličina ove žrtve  je potpuna ako prihvatimo da se Izak pokorio Božjoj volji i da je, kako misle Oci, smatrao potrebnim pokoriti se Božjoj volji, makar Božji zahtjev izgledao neshvatljiv i okrutan.

Kad Isus govori o svojem poslanju, kaže da je došao na svijet «da vrši volju Očevu» i da je to «njegova hrana». A sv. Pavao kaže da je bio «poslušan sve do smrti».

No Izak nije žrtvovan; u zadnji čas bi spriječeno njegovo žrtvovanje i zamijenjeno ovnom. Sv. Grgur Nizenski vidi u ovom postupku sličnost s Kristom, ali u suprotnoj inačici, jer je grešno čovječanstvo u zadovoljštini za grijeh bilo zamijenjeno Kristovom žrtvom. S  druge strane Otkupljenje ljudskog roda od ropstva grijehu  počinje Utjelovljenjem Riječi i nastavlja se do drugog Kristova dolaska, kada će doći kao Sudac na svršetku svijeta.

* * *

Da bismo shvatili veličinu otkupnine posluhom u ovoj klimi Došašća, potrebno je da se sjetimo triju obećanja što ih je Sotona dao Evi, da bi je nagovorio da bude neposlušna Bogu u raju zemaljskom: «Nećete umrijeti, otvorit će vam se oči. Vi ćete biti kao Bogovi» (Gn 3, 4).

Nećete umrijeti. Tijelo ljudsko, stvoreno da bude besmrtno, postalo je smrtno.

Računa se da svaki dan na svijetu umre 200.000 ljudi. Što da kažemo o broju duhovnih umiranja kao posljedice istočnog grijeha? Kakvi sve to bezdani zla stoje pred dušama koje su određene za nebo? Zar i pravednik ne pada sedam puta dnevno?

Otvorit će vam se oči.- Otvorile su se oči Adamu i Evi; vidješe da su goli, lišeni svega, ostali bez milosti. Mislili su da će steći znanje kojim će razlučivati dobro od zla, a otvorili su put zlu, patnji i najvećim zlodjelima. Abel će trunuti u krvi, a poslije njega bez moralnog obzira u čovječanstvu će cvjetati nepravda, nasilje, iskorištavanje, laž, nečistoća.

Vi ćete biti kao bogovi.- Dogodilo se sve obratno. «Čovjek, iako je bio u časti po svojem dostojanstvu, nerazumno živi, te je postao sličan stoci koja ugiba» (Ps 48, 13).

Nasuprot neposlušnoj Evi stoji Marija, poslušna službenica Gospodnja. Nasuprot neposlušnom Adamu stoji novi Izak, do smrti na križu poslušni Krist.

* * *

Pred  tajnom Božjeg Sina, koji se utjelovljuje radi našega spasenja, pita David Gospodina: «Što je za tebe čovjek da ga se moraš sjećati?2

Na to pitanje odgovara Protagora: «Čovjek? To je mjera za sve stvari», za Platona je bio samo zatvorenik u jednoj spilji; za Aristotela razumna životinja, za stoike samo čovjek; za Pascala skinuti kralj, razumna trstika; za Shakespearea  glumac-idiot koji dolazi na pozornicu da odglumi svoju bedastu ulogu, i ide; za Kierkegaarda pojedinac, neshvaćen, neponovljiv; za Feuerbacha vreća onoga što se jede; za Sartra izbljuvano biće; za Heideggera napušteno biće

* * *

Poslušni Izak bi rekao da je čovjek samo jedan sin, i da za tog sina slobodne Sare- Bog čini čudesa. Lav veliki u božićnoj homiliji veli: Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo, i kada postaneš dionik božanske naravi, nemoj se grešnim životom vraćati na prijašnju podlost. Sjeti se koje si glave i kojeg tijela pripadnik!

* * *

Spasitelj je postao zločinac iz ljubavi prema nama. To su shvatili mladi hipies te objavili značajan manifest: «Traži se Isus iz Nazareta, čovjek od 33 godine, tamnoputan, s bradom i dugom kosom, s ožiljcima na rukama i nogama. Druži se redovito sa siromasima, bolesnima i nekim ekstremistima. Sablažnjava svijet, zavodi mase i širi glupe parole, kao ove: Ljubite se međusobno, opraštaj svome neprijatelju, obnovimo sve. (Ako ga susretneš- slijedi ga)».

Izak ide prema brdu, na leđima mu drva, u rukama vatra za žrtvu, i konop kojim će se žrtva vezati. A žrtva? «Bog će se pobrinuti».

 

9. dan Došašća

IŠČEKIVANI

Danas ćemo slušati neke pogane kao svjedoke ljudske čežnje za spasenjem. U stoljetnim tradicijama nastalim poslije istočnog grijeha, u mitskim pričama, legendama i slutnjama, ističe se nemirna težnja ljudskog roda za Božjim zahvatom, da bi razriješio uzlove kojima je bilo sapeto čovječanstvo.

Eshil je u tragediji «Prometej» opisao prvog čovjeka. Bogovima je ukrao vatru, pa sada leži u podzemnom svijetu vezan lancima za težak kamen, a orao mu neprestano izjeda jetru. Iako je tako teško kažnjen zbog «sretnog grijeha», Prometej se ne kaje, smatra se u duši slobodnim i sretnim što čuva tajne koje ni Zeus ne pozna. U podzemni svijet silazi krilati Hermes ne bi li otkrio tajnu. No uzalud. Onda Zeusov glasnik postavi cijenu: Kako misliš da ćeš se  osloboditi od ovih lanaca? «Samo neki Bog koji bi sišao s neba» mogao bi te osloboditi tvoje vječne kazne!

* * *

U pričama stare civilizacije spominje se dúga kao znak novog ugovora između neba i zemlje da čovječanstvo više ne doživi potop. Tragove te predaje antropolozi nalaze u Africi i u Americi. U području  Eldorada, među plemenima starijim od Inka, priča se da su naši praroditelji živjeli sretno u Edenu. No jednog dana uvrijediše božanstvo te  ih Veliki Gospodin napusti i ode daleko. Idući tako, udari u jednu liticu koja zatvori kao u nekoj  nepropusnoj brani sve vode visoravni. Nasta potop. Ljudi su se utapljali jer se nisu imali čega prihvatiti. Veliki Gospodin  obazre se na njihove molbe i kajanje, otkloni ogromnu stijenu koja je zatvarala izlaz vodi, i tako nasta veličanstveni slap Tekendama koji još i danas postoji u Kolumbiji.

Ne  moramo li i mi iščekivati Otkupitelja da ukloni stijenu grijeha te da poteče rijeka milosti u naša srca?

* * *

«Začudno da je nekoliko vjekova prije Krista filozof Platon govorio u «Timeu» o Logosu ili Misli svemira, koji kao neko dijete drži u rukama zemaljsku kuglu. I ovdje ima napetosti između svemogućnosti i djetinje vedrine. Ova je Platonova ideja nadahnula mnoge srednjovjekovne umjetnike da prikažu djetešce Isusa kako drži u rukama globus kao simbol svemira» (Fulton J. Sheen).

I Sibila je bila najavila povratak «zlatnog doba» i dolazak nekog božanskog djeteta koje će obnoviti svijet. I Vergilije spominje to iščekivanje u IV Eklogi:                                                                                                     «Veliki iznova red vjekova nastaje sada;                                                                                                           Već se Djevica vraća, Saturnovo vraća se carstvo,                                                                                             Novi naraštaj već sa visokog silazi neba».

Kršćani su kroz vjekove do Dantea smatrali ove Vergilijeve stihove proroštvom koje najavljuje bolji svijet. U duši svakog čovjeka, makar opterećen nevjericom, postoji nada vedrije budućnosti.

* * *

U Svetom pismu često se govori o Hramu i o onom dijelu hrama zvanom Svetinja nad svetinjama. Tu se čuvahu ploče Zakona, kovčeg Saveza, ostaci mane, štap Aronov i druge svetinje. Ali je nadasve tu stanovao Gospodin. Vrhovni svećenik ulazio je u tu prostoriju samo jedanput na godinu da prikaže žrtvu.

No kad je puk izgubio vjeru u Boga, prekršio zavjet i predao se grijehu, Gospodin je napustio Hram.

* * *

Ipak se Gospodin vraća svakome tko ga traži, svakome tko ga treba; dapače, on traži izgubljene. Tako je došlo spasenje ne samo izabranom Božjem narodu već i Grcima, Rimljanima i svim narodima. Došlo je i dolazi.

* * *

Neka nam pomogne Stvoritelj svijeta da postanemo svjesni svoje odgovornosti u planu otkupljenja čovječanstva i da naše ponašanje bude u skladu s tom sviješću.

* * *

Primi, Svemogući Oče, naše prošnje i pošalji svoga Duha da rasvijetli naše pameti i naša srca, kako bi se čitavo čovječanstvo našlo u jednom ovčinjaku pod jednim pastirom.

8. dan: druga nedjelja Došašća

IZAIJA I EMANUEL

Sedam vjekova prije Isusova porođenja Izaija pjeva: «dijete nam se rodilo, sina dobismo, na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni» (Iz 7, 14). Izaija ga zove i Emanuel- « S  nama je Bog». Prorok već vidi čudesno utjelovljenje u utrobi Djevice,a djetetu daje ime puno značenja: «Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel» (Iz 7, 14).

Isus je dakle, «Bog s nama».

* * *

«Gospodin s vama, braćo moja! Jesmo li doista s Bogom- pameću, srcem, riječima, djelima? Ili Emanuelu pripada samo jedan mali dio nas, i možda samo za kratko vrijeme?

* * *

«Bog nije netko o kome se govori, već netko s kime se govori» (Kierkegaard).

«Krist je središte iz kojega zrače snage koje kroz čovječanstvo vraćaju Bogu čitav kozmos» (Teilhard de Chardin).

«Gdje se ratuje nikada nema Boga. Misliš li da je Bog u tvojoj kući kada su u njoj svađe i nesloga? Sigurno nije. On ostaje samo tamo gdje je sloga, mir i spokojstvo» (Sv. Bernandin Sijenski).

* * *

Promotrimo tri slučaja u kojima je po Svetom pismu Bog bio s nama.

Bio je s nama na Sinaju kada je Mojsiju davao Zakon i pravila po kojima će se narod vladati. Ta su pravila imala očuvati Božji narod od lutanja i propasti. Mojsije je ostao na brdu četrdeset dana. Krist ostaje s nama zauvijek.

Bio je s nama kod gaza Jabok kada se Jakov rvao do zore s nepoznatim čovjekom, pa mu onaj promijeni ime: «Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si» (Post 32, 29). Gospodin je kušao Jakova jednu noć, i jednu noć se zadržao s njime. Krist ostaje s nama zauvijek.

Bio je s nama na Horebu kada je tješio i hrabrio Iliju koji je već očajavao: «Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo  Gospodin upravo prolazi» (1 Kr 19, 11). Taj susret je bio kratkotrajan. Krist ostaje s nama zauvijek.

* * *

Helder Camara je pisao: «Danas 85%, a sutra će  90% čovječanstva trunuti u bijedi da bi bilo dobro jednoj manjini; danas 15% svjetskog pučanstva, sutra 10%».

Zaista Bog nije s nama kada podnosimo ovu nepravdu, kada nas nije briga za nju.

* * *

Izaija  će govoriti i o čovjeku boli, Jahvinu Sluzi, koji će proći kroz najveće patnje da nas spasi i otkupi. No kad navješćuje dolazak Mesije, ispunjen je radošću i nadom: «Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbiti iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg». (Iz 11, 1-2). «S radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja» (Iz 12, 3). «Kličite i radujte se, stanovnici Siona, jer je velik među vama Svetac Izraelov». (Iz 12, 6).

* * *

Emanuela moramo prepoznati u siromasima, u malenima, bolesnima i progonjenima, u utamničenima, gladnima, neukima, pa i u neugodnim osobama. Gospodin najprije traži djela tjelesnog i duhovnog milosrđa, a onda borbu za društvenu pravdu. Jesmo li ovog Došašća pomogli potrebnima ili posjetili nekog osamljenog i zapuštenog bolesnika?

* * *

Učenici iz Emausa rekli su nepoznatom suputniku: «Ostani s nama, Gospodine, jer se spušta mrak».

Na kraju Matejeva Evanđelja odgovara Isus: «Evo, ja sam s vama sve do konca svijeta».

* * *

U jednoj talijanskoj pokrajini postoji ovaj pučki običaj u božićno vrijeme: Poslije mise vrata na svim kućama moraju biti samo pritvorena, a unutra u kući malo vatre i nešto jela, da u slučaju potrebe mogne ući i okrijepiti se Sveta Obitelj, koja je i danas često progonjena.

* * *

Ljubljeni Spasitelju, slušaj molbe svoga puka, željne pravde, ljubavi i utjehe. Zašto bi ti inače bio došao, dobri Isusa? Nisi nas spasio zato da nas prepustiš nama samima. Daj da osjetimo kako si stalno među nama i za nas.

 

 

7. dan Došašća

JOŠUA (Jozua) SPASITELJ

Jošua je bio spasitelj izabranog naroda. Rođen je u pustinji. Skupa je s Mojsijom vodio narod. Kada je Mojsije umro, naslijedio ga je kao od Boga postavljeni vođa. Kada je nadošao najteži čas na tom dugom putu, da narod uđe u obećanu zemlju, na njezinu pragu hrabro ga spašava od neprijatelja koji su htjeli spriječiti prijelaz Izraelaca preko Jordana. Sudbonosni prijelaz, kao što je bio i onaj preko Crvenog mora; prijelaz od lutanja po pustinjskom pijesku u konačnu i sigurnu domovinu.

Jošua je predskazao ulogu Krista.

Zazivajmo Spasitelja Isusa. On će učiniti da pobijedimo svako zlo na prijelazu iz stanja grijeha u slobodu milosti, te budemo djeca Božja i baštinici raja.

* * *

Jošua se pokazao spasiteljem svoga naroda kad ga je obranio od zasjeda, opsada i napadaja mnogobrojnih jakih neprijatelja: Amorejaca, Kanaanaca i trideset i jednog kralja.

Zazivamo Isusa Spasitelja naših duša kada se «obraćamo» iz zla u dobro, kada prelazimo iz ropstva grijeha u slobodu milosti, te postajemo neovisni od mana koje bi nas htjele vratiti u ropstvo grijeha.

* * *

Jošua se pokazao spasiteljem i onda kada je nakon osvajanja Obećane zemlje uspio sačuvati izraelski narod da se ne rasprši, da pobijedi unutarnje sukobe i ostane jedinstven. Razdijelio je zemlju plemenima i bio im je sudac čuvajući sporazum, jedinstvo, sigurnost zemlje i mir.

Zazivajmo Isusa Spasitelja kad ponovno padnemo u grijeh. Molimo ga da nas pridigne, da nas čvrsto poveže s crkvenom zajednicom, a kada drugi put dođe, da nam dosudi kao konačnu nagradu obećanu zemlju, vječnu radost.

Kad je nastala oluja na Tiberijadskom jezeru, prestrašeni učenici su stali vikati: Spasi nas, Gospodine, jer pogibosmo. U našim olujama i mi zazivajmo: spasi nas, Gospodine!

Pred nekoliko godina obratio se na katoličku vjeru engleski glumac Alec Guinness. Njegova teško bolesnog sina proglasili su liječnici izgubljenim, no dijete je ipak ozdravilo. «Molio sam. Bog mi je odgovorio. Liječnici ne znaju objasniti ovo iznenadno ozdravljenje. Ja ga znam objasniti, i zato sam zatražio krštenje spasenja. Sada sam član Božjeg puka. Isus Krist mi je odgovorio kao da smo na sceni. Ja sam zaklinjao. On je spasio».

* * *

Prvak svijeta u biciklizmu Eddy Mercks dao je neke izjave iz religioznog područja koje je citirao i Papa 29. kolovoza 1972. godine u svojem govoru prije Angelusa: «Krist je za mene stalna prisutnost u čitavom mojem životu. Ne, ja mu ne govorim ni francuski ni flamanski; ne molim ga prije utakmice da mi pomogne, ne pravim s njime pogodbe da ću, ako pobijedim, nastojati biti bolji, ili da ću darovati nešto novca  crkvi ili siromasima. Nemam potrebe govoriti, dijalogizirati s njime. Mislim da znam sve što bi mi Spasitelj mogao reći, a ja, kakav sam bijedan čovjek, što bih mogao njemu reći?».

* * *

Božićni S.O.S. «Spasite naše duše».

Moramo slati ovu poruku našem Gospodinu u času napasti ili malodušja, kada se čini da je mrak gušći i da nas očaj jače pritišće. I ne samo za sebe već i za toliku braću u opasnosti brodoloma. «U Gilgalu Jošua postavi onih dvanaest kamenova što su ih uzeli sa sobom iz Jordana. Tada reče Izraelcima: Ako potomci vaši upitaju jednoga dana svoje očeve: što znači ovo kamenje?- vi ih poučite ovako: Izrael je ovdje po suhu prešao preko Jordana, jer je Jahve, Bog vaš, osušio pred vama vodu Jordana dok ne prijeđoste, kao što je učinio Bog vaš Jahve sa Morem crvenim kad ga je osušio pred nama dok ne prijeđosmo. A sve to da bi znali svi narodi zemlje koliko je moćna ruka Jahvina, i vi sami da se svagda bojite Gospodina, Boga svoga» (Jš 4, 20-25).

Na tom je žrtveniku od dvanaest kamenova Jošua prikazao Svevišnjemu svečanu žrtvu. To je bilo kada je osvojena zemlja dala prve plodove i prestala padati mana koja je kroz mnoge godine hranila Izraelce.

Na jednom je drugom žrtveniku, Kalvarijskom, Isus Spasitelj prikazao samoga sebe kao krvnu žrtvu za spas čovječanstva.

 

ELIZABETA

Njezino je ime proročko. Elizabeta znači: «Bog, moja zakletva». Jednostavnije rečeno: «Vjerujem Gospodinu».I Aronova se žena zvala Elizabeta. A evanđelist kaže za Zaharijinu ženu da je «potomak Arona», brata Mojsijeva. Zato je bila u rodu s Marijom, sestrom Mojsijevom, koja je plesala i prorokovala  čim su Izraelci prešli Crveno more. Budući da je previše kritizirala svoju braću, bila je kažnjena gubom, od koje je ozdravila na zagovor svoje braće.I naša Elizabeta bila je u rodu s jednom Marijom, djevicom iz Nazareta. No ova je znala šutjeti i nije nikog kritizirala. Kad ju je Marija posjetila, zaigrao je mali Ivan u majčinoj utrobi.
* * *

 

 

Nekoji se iskreno žele približiti nadnaravnom, osjećaju njegovu blizinu, ali ga zbog jednog ili drugog razloga nikada ne dostižu. Zašto se oni ne bi potrudili da mole Svemogućega da im dade vjere? Pitali su Pasteura  kako to da on, znanstvenik, vjeruje u nadnaravno. «Jer sam učio -odgovori Pasteur- vjerujem kao Bretonac. Da sam više učio, vjerovao bih kao Bretonka». Bretonke su se istakle hrabrom vjerom za vrijeme francuske revolucije.
U sumnjivcu Zahariji vidimo odbijanje poziva: ne samo za svećeničku djelatnost već i za temeljno opredjeljenje, za veće zalaganje u apostolatu.    Montalambert bi rekao: «nepokretnost dobrih- koja se svugdje primjećuje- čini da zli imaju uspjeha».Derboy se slično izražava: «Zli su jaki jer su dobri slabi».Lebret je istu misao izrazio stihovima: «Ti me, Gospodine, zoveš, a mene je strah da ti se odazovem;
Zaharija je bio kažnjen. Kroz devet mjeseci što je Elizabeta nosila Ivana bio je nijem. Nije li to traženi znak? Poneki se kršćanin zatvori u gnjevnoj šutnji u nezainteresiranosti za druge, u uskom krugu svojih osobnih posala, kako kaže Belloc; uvjeren je da nikome ne čini zlo i hvali se kako se on ne upliće u tuđe poslove. Giono optužuje» «Zatvorite se u getu vašeg blaženstva i prelazite preko borba s ružom u ruci».Camus se žali: «Vi kršćani imadete grč svojeg individualnog spasenja».«Mislimo za sebe na Milost, a pustimo drugima da se bave djelima ljubavi».(S. Weil)