Kako se postiže radost?

Zašto slijedimo sv. Antuna u pustinju?

 Sveti Antun pustinjak - nikako ga ne brkati sa Antunom iz Padove - je mnogo trpio od pritiska znatiželjnika. Zato je jednog dana uzdahnuo: »Ja se ovdje osjećam kao običan otac obitelji u svom stanu: ja sam uvijek zadnji, koji dozna što se događa među moja četiri zida.»

            Antun pustinjak, nazvan i Antun egipatski, rođen je u Kome u kod Tebe, datum i nije važan, jer se u Katoličkoj Crkvi ne slavi rođendan svetaca. Povijest jednog čovjeka ne počima njegovim rođenjem. Život jednog čovjeka će postati povijest onda kad on odluči od života nešto napraviti.

            To je učinio Antun u svojoj 35. godini. Do tog vremena je bio dobar egipatski poslovni čovjek, specijalizirao se u trgovini i proizvodnji seljačkih poljoprivrednih proizvoda. Ali Bog je znao zašto, karijera mu je visila o vratu, u spavaćoj sobi žena mislio je: »Kako ću odavde van?»

            I u 35. godini života, kako nam to svjedoči Atanazije, ostavi on sve i ode u pustinju i hranio se skakavcima i divljim medom.

            To zvuči mnogo strašnije, nego što t jest. Skakavci i divlji med su nekoć bili delikatesa Istoka. Egipat je tada bio sasvim drugačiji nego je to danas. To nije bila nikakva siromašna zemlja, nego trgovački i kulturni centar tada poznatog svijeta. Zemlja puna blagostanja. Antun se povukao samo nekoliko kilometara od rodne kuće prema srednjem Nilu i nastanio se u jednoj klisurastoj dolini. U blizini je bio nekakav izvor i par palama s obilnim plodom datulja, toliko obilat da se moglo prehraniti čitavo beduinsko pleme. Klima je bila prekrasna. Noći su bile svježe, a dani bez oblaka. Tu bi sjedio Antun pod svojim palmama, ispružio bi noge pred sobom, gledao svoje nokte i počeo se smijati kao malo dijete.»K vragu karijera i seks! Zašto prije nisam došao na tu ideju.»

            Koliko je tako Antun ležao pod palmom i promatrao svoje noge? Samo par sedmica. I tada su ga pronašli njegovi stari prijatelji. I prijateljice. Duga kolona deva krenula je prema dolini. Svi žele znati što je sa svetim Antom. I što mu fali.

            A onda ide senzacija kao vatra čitavom dolinom Nila. U jednoj oazi kod El-Wasta jedan sjedi posve sam. I ne treba mu ništa. On uživa božanski mir, potpuno je sretan.

            U slučajnoj zabilješci sv. Jerolima, u biografiji  sv. Hilariona iz Gaze se opaža da je u selima oko Antunove oaze iznenada porastao najam kuća koje su unajmljivali bezbrojni ljudi iz Tebe, Aleksandrije, pa čak su mnogi iz Grčke dojahali da bi doživjeli senzaciju: da bi vidjeli čovjeka koji može biti sam. A onda jednog dana se lomi cijela turistička industrija oko pustinje EI- Wasta, jer je svetom Antunu postalo dosta. Nestao je bez traga.

            Na srednjevjekovnim  freskama koje prikazuju život svetog Antuna vidi se kako svetac ulazi u mrtvački lijes i povlači poklopac preko sebe. To nije neka pobožna budalaština. U jednom srednjevjekovnom prijevodu stare Antunove biografije (životopisa) stoji: «pošao je k grobovima i uvukao se u grobove.» To nisu današnji grobovi za lijesove. I danas se u blizini Tebe vide brda koja, iz daljine, izgledaju kao velike košnice. Čitavo brdo je probijeno pećinskim stanovima. To su stari, kameni grobovi iz faraonskog vremena,jer je, prema starom mišljenju, smrt prelazak u život i zato su grobovi stanovi sa više soba.

            Tu je prekrasno, suho i hladno. Svetac je sretno ispružio svoje noge. Uživao je božanski mir. Hranio se medom i divljim skakavcima.

            Gledaj što je to? Preko nogu u daljinu oštro promatrao pustinju: na horizontu se vidi nekoliko točkica. Točkice se pokreću, postaju veće. Bez sumnje, to je čitava karavana deva iz oaze El-Wasta. «Sveta vrećo slame», uzdiše sveti Antun, «otkrili su me. Sada počima čitava gužva iz početka.»

            Sada će to biti nešto sasvim drugačije,  nego u prvoj pustinji. U međuvremenu je sveti Antun postao tema razgovora br.1 u Aleksandriji. Ovaj egipatski grad na Sredozemnom moru je u 4. stoljeću i duhovno središte tadašnjeg svijeta. Među studentima u Aleksandriji meditacija je bila u modi. I poput požara proširila se vijest: gore, u kamenim pećinama, kod Tebe, sjedi jedan potpuni samac. To je pravi majstor uranjanja u samoga sebe. Pravi i jedinstveni učitelj meditacije.

            Oko devet tisuća mladih studenata, intelektualaca, tako misle povjesničari, opkolilo je svetog Antuna u njegovom kamenom grobu. Svi su hrlili u njegovu pustinju, od rana jutra do kasno na večer, da bi od njega naučili umjetnost uroniti se u samog sebe. Biti potpuno sam.

            Sada je vrijeme za svetog Antuna, da pobjegne treći put u pustinju. Ovaj put je organizirao svoj bijeg puno bolje. Svjestan je nikad neće uspjeti biti posve sam. Uzme desetak učenika, koji su mu se činili posebno diskretnima. S njima se povlačio cijelu sedmicu kroz pustinju sve do Vadi Araba, blizu Crvenog mora, dvije stotine kilometara južno od Kaira. U jednoj kamenoj dolini otkrije bezbroj izvora i oazu datulja. Tu je ostavio učenike, a sam je otišao dalje, do vrhunca brda Galala. Ovdje, u jednoj 7 metara dubokoj pećini, tu se nastani. Sretno ispruži noge, imao je blaženi mir. A preko nogu je gledao nezamislive ljepote krajolika.

            Dolje, pod palmama njegovi učenici se trude sve znatiželjne posjetitelje držati daleko od njega. Nisu ljude otjerali. To bi bilo nekršćanski. Tri dana i tri noći su ljudi s karavanama išli kroz dolinu Nila, umorni su. Trebali su utjehu. Trebali su savjet. „Strpite se još malo", rekoše učenici: »sveti Antun će uskoro doći.»

            I on je zaista došao. Svako popodne bi silazio sveti Antun, sa svog vrhunca, u oazu i tu bi govorio, razgovarao. Od četiri sata do zalaza sunca.

            Tješio je deprimirane, podizao je zdvojne, davao je savjete za karijeru u ljubavi. I svi su gledali u njegove usne, svi su željeli sudjelovati na nutarnjem miru ovog čovjeka, koji je poznavao jednu umjetnost: vladati samim sobom i ući u sebe.

            Bio je star devedeset godina, kada je u samoći pećine, gore na vrhuncu čuo glas: »Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev», i reče glas: «Antune, ja sam Bog Isusa Krista. Antune, uzmi svoj štap i posljednji put kreni u pustinju.»

            To je jedan od najvećih događaja u povijesti religije.Nakon tri dana hodanja brdima uz Crveno more, dođe Antun do jednog izvora. Uz izvor par datuljskih palama, pod palmama mala baraka, a pred barakom čovjek, tako star da je devedesetogodišnji Antun izgledao kao učenik.

            «Tko si ti», upita prijateljski starac. «Ja sam sveti Antun.» «A ja sam sveti Pavao od Tebe. Uđi, mladiću. Možemo pojesti par skakavaca i malo divljeg meda.»

            Tri sedmice su sjedili pod palmama sveti Antun i sveti Pavao od Tebe i razgovarali. Katkad bi se nasmiješili radosno promatrajući, preko prstiju, svijet u daljini. I ni jedan ne bi rekao ni riječi.

            Tada, prvoga dana četvrte sedmice, odluči se Antun: „Što sam cijelo vrijeme želio reći: već sam devedeset godina. No, to nisam mislio da ću naći, u životu, čovjeka čije bi mi društvo godilo."

            Tada se usudi reći i sveti Pavao iz Tebe: »Što sam cijelo vrijeme želio reći: ja sam već 113 godina. I već devedeset godina živim ovdje, na ovom mjestu, sasvim sam u ovoj pustinji. Reci mi, Antune, da li se nešto važnoga dogodilo u našoj svetoj katoličkoj Crkvi?"

            I opet promisli Antun, mahne glavom i reče: „Ne, na ovome svijetu se ništa nije dogodilo u katoličkoj Crkvi o čemu bi se isplatilo govoriti."

            I tada se nasmije sveti Pavao iz Tebe i reče: »Sto i trinaest godina imam. I ništa nisam promašio. I više neću ništa promašiti. Dođi, želim umrijeti. Dođi, zajedno ćemo zapjevati Kao što košuta žudi za izvorom voda, tako čezne duša moja za tobom, Bože.»

            I nakon toga stiha, sveti Pavao iz Tebe umre. Antun ga je, u pravom miru, pokopao. I tada se vrati u vlastitu pustinju. Tu je on još petnaest godina tješio žalosne, hrabrio malodušne, upućivao zdvojne i to samo u podnevnoj uri za razgovore. Od 4 popodne do zalaza sunca. Pri kraju su ga dva monaha nosila s vrhunca u dolinu i opet nazad u njegovu postojbinu. Tu gore, je  356. godine umro. Posljednje riječi njegovoj subraći su bile: »Pokopajte me na nepoznatom mjestu, koje nitko neće znati. Želim, makar u grobu, mirno počivati.»       

   Hans Conard Zander: Von der Leichtigkeit der Religion. Kleine katholische Kalorienkunde.