Ovo vjerovanje se nekada molilo na blagdan Presv. Trojstva u Laudama.  Pa oni koji žele mogu se ovdje upšosznati i sa tim lijepim vjerovanjem

               Tko želi biti spašen, taj mora, prije svega, čvrsto ispovijedati katoličku vjeru, a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen.

                 Ovo je katolička vjera:

   Slavimo jednoga Boga u trojstvu i trojstvo u jedinstvu, bez umnožavanja osoba i bez razdiobe biti (bića).

   Jedna je osoba Oca, druga osoba je Sina, a treća je osoba Duha Svetoga.

   Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno božanstvo. Istu slavu i jednako vječno veličanstvo. Kako Otac, tako Sin i tako Duh Sveti. Nestvoren (increatus) je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti.  Neizmjeran (immensus) je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti. Vječan (aeternus) je Otac, vječan je Sin, vječan je Duh Sveti.

    A ipak nisu tri vječna, nego je jedan vječni. Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni. Tako je svemoguć Otac, svemoguć Sin, svemoguć Duh Sveti, a ipak nisu tri svemoguća, nego je jedan svemogući. Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog.

     Tako je Otac Gospodin, Sin Gospodin, Duh Sveti Gospodin, a ipak nisu tri Gospodina, nego jedan Gospodin. Jer kako po kršćanskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga, tako nam katolička vjera zabranjuje priznati tri Boga i tri Gospodina, nego jednog Gospodina.  

      Oca nitko nije učinio, niti stvorio, niti rodio. Ni Sina Otac nije učinio, niti stvorio, nego rodio. Duha Svetog nisu učinili (factus) ni Otac, ni Sin, niti stvorili, niti rodili, nego iz njih proizlazi (procedens). Tako je jedan Otac, a ne tri Oca, jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti a ne tri Duha Sveta.

U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje, nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne, jednako velike, tako da u svemu, kako je prije rečeno, poštujemo kako jedinstvo u trojstvu, tako trojstvo u jedinstvu. Tko, dakle, želi biti spašen, to mora vjerovati  o svetom Trojstvu.

            Ali za vječno spasenje potrebno je vjerovati u utjelovljenje našega Gospodina Isusa Krista. A ovo je prava vjera: moramo vjerovati i ispovijedati da je Gospodin naš, Isus Krist Sin Božji, Bog i čovjek. On je Bog, jer je iz Očeve biti (stvarnosti) od vječnosti rođen, čovjek jer je od biti (stvarnosti) majke rođen u vremenu. Potpuni Bog, potpuni čovjek, koji se sastoji od razumske duše i čovječjeg tijela, Ocu jednak u božanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi. A jer je istovremeno Bog i čovjek, tako ipak nisu dva Krista, nego jedan Krist. Jedan pak, ne kao da bi se božanstvo pretvorilo u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo ljudskost. Jedan potpuno i čitav, ne po povećanju bića, nego po jedinstvu osobe. Jer kako razumska duša i tijelo tvore jednog čovjeka, tako je Bog i čovjek samo jedan Krist.

            On je zbog našeg spasenja trpio, sišao u podzemlje (nad pakao) i treći je dan opet uskrsnuo, uzašao na nebo, sjedi s desne strane Boga, svemogućeg Oca, odatle će doći suditi žive i mrtve. Kod njegovog ponovnog dolaska svi će ljudi uskrsnuti u svojim tijelima i dati račun o svojim djelima. Oni koji su činili dobro, ući će u vječni život, koji su činili zlo, u vječni oganj.

            To je katolička vjera. Tko je vjerno i čvrsto ne čuva i vjeruje, ne može se spasiti.

 

 Prvi nicejski koncil:

       Ispovijest vjere:

Vjerujemo u jednoga Boga, svemogućega, stvoritelja svih vidljivih i nevidljivih stvari.

            I u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, kao jedinorođenoga, rođenog od Oca, to znači od njegove biti, Bog od Boga,  svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen ne stvoren, istobitan s Ocem, po kome je stvoreno sve što postoji na nebu i na zemlji....

          I u Duha Svetoga.

A oni koji govore da je bilo vrijeme kada sin Božji nije postojao i da nije bio prije nego je rođen,  i da je on od ničega postao, ili od druge supstancije, taj se isključuje iz apostolske i katoličke crkve.

 

Prvi carigradski koncil

 

Ispovijest vjere, tzv. Nicejsko carigradsko

 

Vjerujem u jednoga Boga, svemogućega Oca, stvoritelja neba i zemlje svih nevidljivih i vidljivih stvari.

            I u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenoga. Rođenog od Oca prije svih vremena: Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga.Rođena ne stvorena, istobitna s Ocem.

            Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i sina (Filioque procedit- Ove riječi su najprije uvedene u vjerovanje u Španjolskoj, a tek kasnije, na molbu kralja Henrika II., papa Benedikt VIII. konačno uvodi ove riječi u vjerovanje rimske Crkve.) On se slavi i štuje zajedno sa Ocem i Sinom. On je govorio po prorocima.

 

Koncil u Firenci -

Osuda naučavanja jakobita sadržana u buli «Cantate Domino, pape Eugena IV /1431 -1447 od 4 veljače 1442.

 

Uzdajući se u glas našega Gospodina i Spasitelja, ispovijeda i navješćuje sveta rimska Crkva njezinu čvrstu vjeru u jednoga, pravoga, svemogućega, nepromjenjivoga i vječnoga Boga. Oca, Sina i Duha Svetoga koji je jedan u biti, a trojstven u osobama

            Otac je nerođen (ingenitum)

          Sin je od Oca rođen(genitum)

           Duh Sveti izlazi od Oca i Sina (procedentem)

Ove osobe su jedan Bog, ne tri Boga, jer sva tri imaju jednu bit, jednu bitnost, jednu vječnost, jednu prirodu, jedno božanstvo, jednu neizmjernost, jednu vječnost,

sve je njima jedno, osim tamo gdje odnosi idu u suprotnom pravcu      (omniaque sunt unum, ubi non obviat relationis oppositio).