Godina svećenika je više od odgovora na sve veći problem manjka svećenika

Msgr. Christoph Casetti, Chur

Chur (kath.net)

 

Odgovor na ovo pitanje je jednostavno: naša Crkva želi posvijsestiti  tko je svećenik.  To je dobro za svećenike, ali i za vjernike. Možda je vjernicima još potrebnije. Čini se da su mlađi svećenici prebrodili krizu identiteta šezdeset osmih godina. U svakom slučaju,  papa Benedikt XVI. je rekao, u svom prvom nagovoru rimskom kleru (13. svibnja 2005.): „ Dragi svećenici, kvaliteta vašega života i vaše pastoralne službe izgleda da je izašla iz krize koja je dosta vremena mučila brojne svećenike, kako u našoj biskupiji, tako i u svijetu." To je  svakako utješno!

Ştariji među nama se, sa žalošću, sjećaju onih vremena kada su mnogi svećenici napustili svoju službu.. No, Papa,  u istom nagovoru, kaže da „razlozi duhovne  pustinje" koja je zapljusnula današnje čovječanstvo i dalje postoje i da ta pustinja pritišće i Crkvu, koja živi u ovome svijetu i sastoji se od ovih ljudi. Kako se ne plašiti da ta pustinja ne dovede u opasnost i svećenički život? Neophodno je da se vraćamo korijenima našeg svećeništva.

 

I to je šansa ove godine svećenika, kako za svećenike, tako i za vjernike, obnovljeno se vraćati korijenima svećeništva i otkrivati njegovu ljepotu. Što više župa cijeni svećenika, više će u njoj nastajati klima gdje se može razvijati svećeničko zvanje. Tako mogu, u ovoj godini, nastati poticaji molitve za svećenička zvanja i za pastoral zvanja. Tako je godina svećenika mnogo više nego samo odgovor na manjak svećeničkih zvanja.

 

Sigurno da ima nešto istinitoga kad je govor o manjku svećeničkih zvanja: imamo manje svećenika nego prije i svećenici se prosječno ostarjeli. No, imamo i mnogo manje praktičnih vjernika nego prije. Pa i kompletno naše društvo je ostarjelo.

 

Istina je da sve više župa nema svećenika u mjestu. Sve češće se, umjesto nedjeljne mise, nudi služba riječi. Ovo se opravdava manjkom svećenika. To ne može biti trajno stanje, ni rješenje. Jer župe imaju pravo na Euharistiju, trebalo bi promijeniti uvjete za ređenje svećenika. Jasno rečeno: ređenje oženjenih muškaraca i žena.

 

Iza toga stoji cijela strategija. Kada se nije, nakon koncila, dogodilo očekivano uklanjanje celibata, laički teolozi su se dogovorili - 70 -tih godina -  da u župama ciljano djeluju, da vjernici počnu zahtijevati njihovo ređenje kao „viri probati" (prokušani muževi..)

Ovo sjeme je izniklo. Već onda je, tada kardinal, Ratzinger rekao: „Što je kao lijek posijano, to može još više jačati bolest." Postavljanje pastoralnih asistenata bilo je zamišljeno kao pomoć svećeniku. Danas, kao zamamna alternativa za svećeničku službu, postaje zapreka za svećenička zvanja.

 

Strategiju  umjetnog stvaranja nestašice svećenika želim pokazati na nekoliko primjera.  U jednoj župi su predviđene, već više od pola godine, službe riječi, bez svećenika. Jedan mladi svećenik je bio spreman tu slaviti Euharistiju. Odgovorni pastoralni ured biskupije je to odbio s motivacijom da je tu predviđena služba Božja bez svećenika.  Jedan redovnik je došao, s grupom mladih u jednu župu, na odmor. Tu je također bilo predviđeno bogoslužje bez svećenika.. Ponudio je da će on imati misu, s tom grupom mladih. Odgovorni pastoralni asistent je to odbio. Župa je imala svoju službu riječi bez svećenika, a svećenik je imao misu, s grupom mladih, u drugom prostoru.  Jedan je svećenik, zbog studija, imao sasvim malu župu i bio je spreman prihvatiti još misu u subotu na večer i u nedjelju. Njegova se ponuda nije prihvatila. Crkvena općina koju  „vodi" pastoralni asistent, zaključila je sasvim mimo volje mjerodavnog generalnog vikara, sasvim „demokratski" da se Euharistija može slaviti samo dva puta u mjesecu. Ostale nedjelje treba biti samo služba riječi s dijeljenjem pričesti, iako je tu, u tom kraju, bilo dovoljno svećenika koji su mogli pomoći.

 

Primjeri pokazuju da je u nekim Crkvenim zajednicama ne samo izgubljen smisao i poštivanje svećenika, nego se također izgubilo i pravilno poštivanje Euharistije. Ovdje postoji nutarnja povezanost. Već je  Toma Akvinski naglasio da se svećenici  posvećuju za to da mogu slaviti Euharistiju. U sakramentu Euharistije svećenici nastupaju „in persona Christi capitis" u osobi Krista kao glave Crkve. To je neotuđivi identitet svećenika. Crkva živi od slavljenja Euharistije.  I zbog toga ona treba svećenika. Meni se čini da je godina svećenika prigoda za produbljavanje vjere u Euharistiju. Jer to ide do korijena kad se radi o našoj Crkvi.

 

Karl Rahner je, u jednom razgovoru sa Josefom Pieperom (njemački filozof), rekao da  profesori teologije u svojoj službi jedva koga motiviraju za svećeničko zvanje i celibatski način života. Imao sam jednog jedinog profesora teologije (još 60/70 godine prošlog stoljeća) koji je u svojim predavanjima znao reći koju lijepu riječ za svećeničko zvanje i celibat. Poznato je u kakvim su se mukama nalazili studenti, kandidati za svećenika, od strane profesora laika, a i sada se još ponekad muče.

 

Jasno, nemam ništa protiv toga da laici studiraju teologiju i da djeluju u Crkvi i za Crkvu. I to može biti pravi poziv - zvanje. Poznam izvanredne, teološki izgrađene laike koji

rade izvrsno.  Ali se tu ne radi o nekakvoj službi u smislu dužnosti i službe svećenika.  I treba odbaciti ako laici teolozi prelaze kompetencije u području sakramenata (krštenja, vjenčanja i bolesničkog pomazanja)

 

Često izražena želja za izmjenama uvjeta za pripuštanje u svećeništvo opravdava se time da sakramentalna struktura Katoličke Crkve ne smije biti izgubljena. Vjernici imaju pravo na sakramente, posebno na sakramenat Euharistije.  Doista „vjernici imaju pravo na duhovno dobro Crkve" (kan CIC 213). No, to pravo se ne odnosi automatski na svaku Crkvenu zajednicu. Treba naglasiti da vjernici trebaju znati što je stvarno sakramenat.  To je sam Isus Krist koji na otajstven, ali stvaran i djelotvoran način djeluje u Crkvi, neovisno o osobi djelitelja ako se sakramenat dijeli u zajednici s Crkvom i u Crkvi.  Kako može biti, ako ovako shvaćamo sakramenat, da se biskupe i svećenike odstranjuje od dijeljenja sakramenta jer oni zastupaju jedno ili drugo teološko mišljenje ili Crkveni pravac - ili ako kao svaki čovjek - imaju svoje karakterne mane? Tko ne može više prihvatiti, svećenika kao svećenika, u biti opterećuje svoju vlastitu sposobnost da primi sakramenat kako ga Crkva shvaća.

 

Novi Crkveni pokreti donose i mnogo zvanja. Gdje je vjera živa, tu mogu rasti svećenička zvanja. I meni izgleda suvišno pitanje da li neka zajednica, koja nije dugi niz godina imala svećeničko zvanje, može  imati „pravo na Euharistiju". Kod ovakvog duhovnog siromaštva čini se da je potrebna nova evangelizacija.

Konačno, potreban je još jedan obiteljski pastoral, koji će potaknuti roditelje na velikodušno darivanje života. Da bi se osigurao opstanak naroda, trebalo bi više od dvoje djece po obitelji. Da bi se poklonilo muževe i žene za kraljevstvo Božje, obitelji bi trebale biti nešto veće.  Tako godina svećenika može biti  prigoda za produbljivanje kateheze o svećeništvu, Euharistiji, ali i impuls za novu evangelizaciju, navještaj Crkvenog učenja o prenošenju ljudskog  života.