U Pismu nalazimo opis nutarnje krize jednog svećenika, u kojoj se mogu prepoznati mnogi svećenici danas - u to sam sasvim siguran.  Radi se o  opisu Jeremije - koji je bio svećenik  prije nego li je pozvan za proroka.  „Riječi Jeremije, sina Hilkijina, svećenika u Anatotu u zemlji Benjaminovoj" (Jr, 1,1)

„Uistinu, o Jahve, nisam li ti služio za njihovo dobro, nisam li tražio milost u tebe za neprijatelja svoga, u doba nevolje, u danima tjeskobe njegove? Ti to dobro znaš! ...Nikad sjedio nisam u društvu veseljaka da se razveselim. Pod težinom ruke tvoje samotan živim, jer ti me jarošću prože. ...Zašto je bol moja bez prebolna? Zašto je rana moja neiscjeljiva i nikako da zaraste? Ah! Hoćeš li meni biti kao potok nestalan, vodama nepouzdan?" (Jr 15, 11.17.18) U jednom drugom trenutku kriza dolazi jače do izražaja: „Ti me zavede, o Jahve, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. Jer kad god progovorim, moram vikati, naviještati moram: "Nasilje! Propast!" Doista, riječ mi Jahvina postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime. Al' tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više."

I kakav je Božji odgovor proroku u krizi? Nikakav: „Ah ti, jadničak, imaš pravo kako si nesretan!" Zato ovako govori Jahve: "Ako se vratiš, pustit ću te da mi opet služiš; ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna, bit ćeš moja usta. Oni će se okrenuti k tebi, al' ti se zato ne smiješ okrenuti k njima!" (Jr 15,19). Drugim riječima obraćenje!

Kad govorimo o novosti službe Novog saveza, vidjeli smo da ta služba postoji u milosti, to znači u činjenici da milost ide ispred zadaće i da zadaća odgovara daru. Sada primijenimo ovaj princip na svećeničku službu. Što smo prije razmišljali tvori svećeničku milost, primljeni dar: sluga Kristov, djelitelj tajna Božjih. Ne možemo zaključiti naša razmišljanja, a da se ne osvrnemo na i ne iznesemo na svjetlo poziv koji izlazi iz te službe, tako reći „ex opere operantis" svećeništva. To je poziv Božji Jeremiji: Obraćenje!

Vjerujem da ću se time dotaknuti i brige koju je sveti Otac pokazao u prošlosti i  koja je djelomično motivirala i ovu godinu svećenika, kad sam posljednje razmišljanje  posvetio potrebi nutarnjeg čišćenja Crkve, počevši kod klera.

Poziv na obraćenje odzvanja u odlučujućim trenucima Novog zavjeta: na početku Isusovog propovijedanja: „Obratite se i vjerujte evanđelju" (Mk 1,15); na početku apostolskog propovijedanja na dan Duhova: „Braćo, što trebamo činiti?" I Petar odgovori: „Obratite se i svaki od vas neka se krsti u imenu Gospodina Isusa Krista na oproštenje svojih grijeha, onda će te primiti darove Duha Svetoga." (Dj 2,37)  No, to nije kontekst koji se odnosi direktno na nas svećenike. Povjerovali smo evanđelju, kršteni smo i primili smo darove Duha Svetoga.  Ima jedan drugi „obratite se" koji nas dotiče iz bližega, a dolazi iz nutrine svakog od sedam pisama upućenih zajednicama u Maloj Aziji, u knjizi Otkrivenja svetog Ivana. Nije upućeno nevjernicima, niti neofitima, nego onima koji dugo žive u kršćanskim zajednicama.

Nešto je u tim pismima vrlo važno za nas: upućena su vođama i pastirima svake od tih zajednica. „Anđelu u Efezu piši". Naslov „anđeo" se ne može protumačiti bez direktnog odnosa na pastire zajednice. Nezamislivo je da Duh Sveti pripisuje pravim anđelima  i da je poziv njima upućen za odgovornost i krivicu za odstupanja do kojih je došlo u različitim zajednicama.

2.   „Budi vjeran do kraja"

Želimo neka od tih pisama pročitati i, pri tome, prepoznati istinske elemente pravog obraćenja klera (đakona, svećenika, biskupa).

Započimamo s prvim pismom koje je upućeno zajednici Efezu. Opažamo, prije svega, da Uskrsli počima svoj govor tako da nabraja što je u zajednici dobro. Ovo pismo počima kao i svako drugo da naglašava pozitivno što se događa u zajednici: „Poznam tvoja djela, tvoju brigu i tvoju ustrajnost i „znam da ne možeš podnositi zlo i prepoznao si ih kao lažljivce." (Otk 2,2) I upravo tu dolazi poziv na obraćenje:"Predbacujem ti da si zaboravio svoju prvu ljubav. Promisli iz koje si visine pao. Vrati se (metanoeson) svojim prvim djelima.

Poziv na obraćenje izgleda kao poziv na prvašnju revnost i prvotnu ljubav prema Kristu. Tko se od nas svećenika ne sjeća, sa zebnjom, onog trenutka kad smo shvatili da nas Bog zove u svoju službu, onog trenutka zavjetovanja za redovnika ili oduševljenja prvih svećeničkih godina? Istina je da je tada svoju ulogu igrala i mladost, godine. Ipak, u ovom slučaju se ne radi o prirodi. Bila je to milost, a milost može biti i danas.

Zato te podsjećam: „Raspiruj milost Božju, koja ti je povjerena polaganjem mojih ruku" (2 Tim 1,6) Grčki pojam, koji se prevodi sa „raspirivati"  sugerira predodžbu o raspirivanju vatre. Time se potiče novo paljenje svijeće (svjetla). U jednom od adventskih razmišljanja smo vidjeli da, kod ređenja, sakramentalno mazanje po molitvi i novom zamahu vjere može biti djelotvorno. Pisac poslanice Hebrejima opominje prve kršćane da se sjećaju prvih oduševljenja. „Podsjetite se na prijašnje dane ... (Heb 10,32)

Pismom zajednici u Efezu dobivamo žurno upozorenje da postignemo prvotni zanos i ljubav. Jednu drugu komponentu svećeničkog obraćenja nalazimo u pismu zajednici u Smirni. I ovdje Uskrsli najprije osvjetljava ono pozitivno. „Poznam tvoje patnje i tvoje siromaštvo." (Otk 2,9) Ali uskoro dolazi poziv: „Budi vjeran do smrti, onda ću ti dati vijenac života."

Vjernost! Sveti Otac je uzeo ovu riječ kao glavnu temu programa svećeničke godine. „Vjernost Kristova i vjernost svećenička". Riječ vjernost ima  dvije temeljne dodirne točke: prvo se oduševimo, mogućnost ustrajnosti, a druga je vjernost, baš suprotno od nevjernosti, laži i izdaje.

Prvo značenje je ono koje odzvanja u riječima Uskrslog zajednici u Smirni, a kod druge se radi o onome što piše sv. Pavao u tekstu kojega smo imali kao uvodni tekst u naše razmišljanje:" Trebaju nas promatrati kao sluge Kristove i kao upravitelje tajna Božjih, a od upravitelja se traži da bude vjeran" (1 Kor 4,1-2) Ova nas riječ neopozivo podsjeća na riječ iz Lukina evanđelja: „Gospodin odgovori: Tko je onaj vjerni i razumni upravitelj koga Gospodar postavlja da im daje hranu u pravo vrijeme." (Lk 12,42) Suprotnost ovoj vjernosti i o nekome tko ništa ne čini nalazimo u paraboli o nevjernom upravitelju.

Ovoj vjernosti  stoji dijametralno suprotno predaja Kristove vjernosti i Crkve: dvostruka ljubav, zapostavljanje dužnosti vlastitog staleža, a prije svega celibata i čistoće. Poznato nam je bolno iskustvo koliko je nepravde i štete učinjeno Crkvi i dušama po ovoj nevjernosti: to je možda najteži ispit kojemu je Crkva ovog časa podvrgnuta.

3.  „Pišem zajednici u Laodiceji ..."

Pismo koje nas najviše potiče na razmišljanje je ono koje je upućeno anđelu u Laodiceji. Poznat nam je njegov strogi ton: „Poznam tvoja djela. Nisi ni vruć, ni hladan. O da si vruć ili hladan, a jer nisi ni vruć, ni hladan ispljunut ću te iz svojih usta." (Otk 3,15) Osrednjost dijela klera, manjak apostolskog žara, vjerujem  da su ovo stvari  koje više oslabljuju Crkvu, nego prigodni skandali nekih svećenika, koji stvaraju mnogo galame i od kojih se lakše braniti. „Velika nesreća za nas župnike", tuži se sveti župnik Arški, „da je duša ishlapila (osušila).[1] Sigurno da on nije spadao u te svećenike, ali rečenica nas tjera na razmišljanje. Ne smije se uopćavati (generalizirati), jer je Crkva puna svetih svećenika koji u tišini ispunjavaju svoje zadaće, ali bilo je zlo šutjeti. Jedan angažirani laik mi je žalosno rekao: „Stanovništvo naše države je poraslo u dvadeset godina za preko tri milijuna, a mi katolici smo ostali na istom broju. U našoj Crkvi nešto ne odgovara." I jer sam poznavao taj kler, znao sam što nije u redu: mnogi od njih se nisu brinuli za duše, nego za novac i udobnosti.

Ima mjesta u kojima je Crkva živa i samo angažiranjem i evangeliziranjem, revnošću laika i laičkih grupa, a koje se ponekad sprečava i gleda s nepovjerenjem. Često su to oni koji guraju svoje svećenike, plaćaju im put i boravak da bi sudjelovali na duhovnim vježbama i obnovama, kojih inače ne bi bilo nikada.

Ponekad oni koji najmanje čine za kraljevstvo Božje postavljaju najstrože predrasude. Sveti apostoli, Petar i Pavao, su osjećali ovu potrebu da opominju pred napašću da se ponašaju kao gospodari vjere: „kao pastiri brinite se za stado Božje, ne budite vladari vaših zajednica, nego uzori za stado" (/usp. 1 Pet 5,3) i nadodaje sv. Pavao: „Ne želimo biti gospodari naše vjere, nego samo pomoćnici vaše radosti, jer ste duboko ukorijenjeni u vjeri" (2 Kor 1,24)

Čovjek se ponaša kao gospodar vjere ako sve prostore župe shvaća kao svoje vlasništvo koje može dati prema raspoloženju, umjesto dobara koje pripadaju svima, a on kao pastir i čuvar, a ne vlasnik.

Kad sam propovijedao u jednoj europskoj zemlji da je u prošlosti bila kovačnica zvanja i svećenika, a sada je u dubokoj krizi, upitao sam svećenika iz tog mjesta u čemu je razlog takvom stanju? „U ovoj zemlji," tako mi odgovori svećenik:  „odlučivali su svećenici s propovjedaonice i u ispovjedaonici čak i to tko se s kim treba vjenčati i koliko su djece trebali imati. Kad se u društvu proširila individualna sloboda i potreba za njom ljudi su se počeli suprotstavljati i okretati leđa Crkvi." Kler se više osjećao kao „gospodar vjere", nego kao suradnici na radostima ljudi.

Riječ Uskrslog zajednici u Laodiceji: „Misliš ja sam bogat i dobro stojim i ništa mi ne fali. Ti ne znaš da si bijedan i jadan, siromašan, slijep i gol." (Otk 3,17) daje, nadalje, razmišljati o drugoj velikoj opasnosti kad se gasi čežnja za dušama, a raste trka za novcem. A već se sveti Pavao gorko jadao: Omnia quae sua sunt querunt, non que Jesu Christi" „jer svi traže samo svoju korist, a ne stvar Isusa Krista" (Fil 2,21), u hitnim preporukama, u najstarijem pastoralnom pismu i onu da ne trče za novcem („neka ne bude pijanac, nasilnik, nego pun obzira, neka ne bude svadljivac i ne pohlepan za novcem." 1. Tim 3,3)  U pismu, na početku svećeničke godine, stavlja Sveti Otac, svetog arškog župnika kao uzor svećeničkog siromaštva: „zato je bio bogat da daruje druge, a vrlo siromašan za sebe." Sam je to objasnio: „moja tajna  je jednostavna: sve razdati, ništa zadržati.

U svom govoru o pastirima[2] predlaže sv. Augustin, za zdrav ispit savjesti,  riječi proroka Ezekijela protiv nemarnih pastira. I nije loše još jednom čuti, iako to znamo,  što se treba izbjegavati u svećeništvu: „Jao pastirima Izraela koji sami sebe pasu! Zar pastiri ne moraju pasti stado?  Mlijekom se hranite, vunom odijevate, ovnove tovne koljete, a stada ne pasete.  Nemoćnih ne krijepite, bolesnih ne liječite, ranjenih ne povijate, zalutalih natrag ne dovodite, izgubljenih ne tražite, nego nasilno i okrutno njima gospodarite." (Ez 34, 2-4)"

4.  „Stojim na vratima i kucam"

I oštro pismo zajednici u Laodiceji je, poput drugih pisama, pismo iz ljubavi. Ovo završava dirljivom biblijskom slikom: „Koga ljubim, toga opominjem i odgajam. Shvati ozbiljno i obrati se! Stojim pred vratima i kucam."  (Otk 3, 19.20)

U nama svećenicima ne kuca Krist da bi ušao, nego da bi izašao. Dok se kod prvog obraćenja ide iz nevjere u vjeru ili iz grijeha u „milost",  Krist stoji vani i kuca na vrata srca da bi ušao, a kad se radi o sljedećim obraćenjima, onda se radi o prijelazima iz nižeg stanja milosti u viši, od mlakosti u zanos, događa se obratno: Krist je unutra i kuca na vrata srca da bi izašao.

Objasnit ću u kojem smislu. U svetom krštenju smo primili Kristovog Duha, on ostaje u nama kao u svom hramu (1 Kor 3,16) dok ga se smrtnim grijehom ne izbaci. Može se dogoditi da je ovaj Duh zarobljen u nekom srcu kao od kamena koji se oko njega slaže. On nema mogućnosti raširiti se i sposobnost prožeti djelovanje i osjećaj ljudi. Ako čitamo Kristovu riječ „ stojim na vratima i kucam „(Otk 3,20) trebali bismo shvatiti da on ne kuca izvana nego iznutra. On ne želi ući, nego izaći. Apostol kaže da se Krist u nama treba oblikovati  (usp Gal 4,19), a to znači da se on u nama treba razvijati dok ne dobije puninu svog lika: ovaj razvoj se ometa mlakošću i srcem od kamena. Ponekad sa strane ceste stoje velika stabla čije se korijenje, pritisnuto asfaltom, bori da se proširi i time djelomično podižu beton.  Tako trebamo predstaviti kraljevstvo Božje u srcima ljudi. Sjeme koje je predodređeno da postane veličanstveno drvo, na kojem počivaju ptice nebeske, jedva se razvija dok ga guše zemaljske brige.

Naravno da postoje razni stupnjevi ove situacije. U već, na duhovnom putu, angažiranih duša Krist nije obuhvaćen kao nekim oklopom, nego je na, tako reći, slobodnom čuvanju.  On je slobodan i može se kretati, ali unutar određenih granica, a to se događa ako mu se sasvim neprimjetno dade do znanja što on od nas može tražiti, a što ne. Molitva da, a da se pri tom ne povrijedi spavanje, odmor i zdrava informacija. Poslušnost da, ali našu spremnost se ne smije zloupotrebljavati. Čistoća da, ali ne želimo propustiti neke filmove i igre. Dakle, polovično!

U povijesti svetosti je sveti Augustin najpoznatiji primjer za ozbiljno obraćenje, obraćenje od grijeha k milosti. Najbogatiji primjer za pouku za drugo obraćenje, obraćenje od mlakosti u žar, je sveta Tereza Avilska. Što ona kaže o sebi u svom „Vita" je možda pretjerano i određeno tankoćutnošću njezine savjesti, ali može svima poslužiti u ispitu savjesti: „Počela sam se bacati iz jedne potrošnje vremena u drugu, iz jedne žurbe u drugu, iz jedne prigode u drugu. Konačno sam upala u toliko opasnih prigoda i duša mi je bila zapletena u mreži užurbanosti. K tome dolazi porast mojih grijeha, tako da je slast i radost zbog vježbanja u krepostima polako nestala" (Terezija Avilska, Vita 7 poglavlje 1) „Željela sam u sebi spojiti ova dva neprijatelja: život Duha i trošenje vremena osjetilima."

Plod je bio duboko nutarnje nezadovoljstvo: "Vodila sam tako nesavršeni život da više nisam opažala male grijehe. Smrtnih grijeha sam se još plašila, ali ne kako je to trebalo, jer nisam izbjegavala njihove opasnosti. Mogu reći da je ovaj način života najstrašniji kojega se može zamisliti. Nisam nalazila nikakve radosti u Bogu, a niti sam imala radosti u svijetu. Ako bih se predala svjetskim radostima, onda bi me mučila misao što sve Bogu dugujem, ako sam razmišljala ono što sam Bogu dužna, ako sam se bavila Bogom, onda mi strasti nisu dale mira." (Terezija Avilska Vita, 8 poglavlje 2). Mnogi svećenici bi ovu analizu mogli shvatiti kao svoj temelj za brojne manjkove sreće i uzroke nezadovoljstva.

Kontemplacija o trpećem Kristu je Tereziji dala odlučujući impuls za promjenu koja ju je učinila velikom sveticom kakvu mi poznamo.[3]

5. Želim se nadati

Za završetak želim se vratiti na Božji odgovor tužbalici Jeremije proroka: Bog je dao obećanje ovom obraćenom proroku koje ima posebno značenje ako ga čitamo kao da je dano svećenicima Katoličke Crkve u ovoj, trenutno, teškoj situaciji. Zato ovako govori Jahve: »Ako se vratiš, pustit ću te da mi opet služiš; ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna, bit ćeš usta moja," to znači: ako shvaćaš u tvom životu odijeliti bitno od nebitnoga, ako moje zapovijedi stavljaš ispred ljudskih zapovijedi : „bit ćeš usta moja." „Oni će se okrenuti k tebi, al' ti se zato ne smiješ okrenuti k njima!  Svijet će biti onaj koji će tražiti tvoju milost, a ne obratno. „Učinit ću od tebe za ovaj narod zid od mjedi, neosvojiv (ovo vrijedi za vas Sveti Oče); borit će se protiv tebe, al' te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te spasim i izbavim« (Jer 15,19-20)

Ono što se događa u ovom trenutku je ,tako reći, prodor nade: trebamo ponovno uzeti u ruke encikliku  Svetoga Oca i čitati  „Spe salvi facti summus". Pismo ukazuje na različite primjere nade, jedno mjesto je posebno poučno u ovoj situaciji u Crkvi. Počima utješnim tonom: Ja sam čovjek što upozna bijedu pod šibom gnjeva njegova ...Postao sam smiješan svome narodu, rugalica svakidašnja. ...  Rekoh: »Dotrajao je život moj, nada koja mi od Jahve dolazi.« (Tuž 3, 1.14.18) I na ovom mjestu kao da prorok iznenada počima razmišljati i govori sebi: Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika! »Jahve je dio moj«, veli mi duša, »i zato se u nj pouzdajem.« (Tuž 3, 22-24). Ovo je trenutak kada nastupa odluka koja predviđa obnovu: „Dobar je Jahve onome tko se u nj pouzdaje, duši koja ga traži. Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino! Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti. Neka sjedi u samoći i šuti, jer mu On to nametnu; neka usne priljubi uz prašinu,  možda još ima nade!" (3,25-29)

Jednom sam propovijedao na duhovnim vježbama za svećenike jedne američke biskupije, koja je bila pogođena javnim mnijenjem za skandale svojih članova. Bilo je to kratko nakon 11.rujna 2001, dan kad su „Blizanci" ležali u ruševinama i materijalna ruševina je bila simbol za onu drugu ruševinu. I ovaj je tekst vidljivo doprinio za mnogo novog povjerenja i nove nade.

Krist trpi mnogo više nego mi u poniženju svojih svećenika i u mukama svoje Crkve. Kad to dozvoljava, on pozna dobro koje će iz toga proizaći - jedna nova, veća čistoća njegove Crkve. Ako se sve prihvati u poniznosti, Crkva će izaći mnogo uzvišenija iz ovog rata. Agresivnost medija - to vidimo iz drugih slučajeva - dugoročno gledano - proizvest će suprotno djelovanje.  Njegov poziv: „Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, ja ću vas odmoriti" je, na prvom mjestu, bio upućen onima oko njega, a danas svećenicima: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni".  Najljepši plod godine svećenika bit će povratak Kristu, obnova našeg prijateljstva s njime. U njegovoj ljubavi svećenici će pronaći sve ono čega su se  u ljudskom smislu odrekli  i on će uzvratiti „stostruko", kako je obećao.

Promijenimo, dakle, početnu tužbalicu Jeremije proroka  i zahvalimo mu: Hvala ti Gospodine što si nas jednoga dana udario, da smo dopustili da nas udariš. Hvala što si nam dao mogućnost da se vratimo tebi i prihvatio si nas nakon pokušaja bijega. Hvala što nam daješ utočište u „predvorjima hrama tvojega" (usp Sef 3,7) i što si nas učinio „svojim ustima."

[1] u Benedikt XVI, Pismo za početak Godine svećenika

[2] Usp. Augustinus, Sermo 46: CCL 41, s 529

[3] Ondje 9,1-3