FUNKCIJE SVEĆENIKA U STAROM ZAVJETU

 
U svim starim re1igijama svećenici su bili čuvari svetih predaja, službenici  kulta, glasnogovornici  božanstva  u svojstvu gatalaca. U izraelskom narodu svećeništvo se zaustavilo na njegove dvije temeljne funkcije i službe koje predstavljaju dva oblika posredovanja: službu bogoštovlja i službu propovijedanja (riječi).

 

Svećenik je čovjek svetišta

           

Pogledajmo letimično, kroz povijest, kako se razvijala ova ideja, U prvo vrijeme su svećenici čuvali zavjetni kovčeg. Imamo prekrasan primjer čuvanja kovčega u početku knjige o Samuelu. Svećenik Heli je čuvao svetište i kovčeg, ali tome nije posvećivao mnogo pažnje pa je bio kažnjen. U drugoj knjizi Samuelovoj se spominje kako je kralj naredio svećeniku da pazi na zavjetni kovčeg (2 Sam 15,24-29). Ali ne samo da svećenik čuva zavjetni kovčeg, nego on prima vjernike u hram Božji. (1 Sam 1) Proročica Ana dolazi u hram svećeniku Heliju da bi isprosila od Boga porod.

            Svećenik predvodi i predsjeda bogoslužju o narodnim svetkovinama. Među svim djelima koje svećenik obavlja, svakako, najvažnije mjesto zauzima obavljanje žrtve. Svećenik, kod žrtvovanja, nastupa u punini svoje posredničke uloge. Prikazuje Bogu prinos svojih vjernika, a vjernicima prenosi Božji blagoslov.  Najočitiji primjer je Mojsijeva žrtva prigodom sklapanja saveza između Boga i izraelskog naroda. Tu Mojsije načini dvanaest žrtvenika, prema dvanaest plemena Izraelovih, postavi na njih žrtve i Mojsije uzme krv žrtava. Dok je narod prihvaćao zakon Božji, dotle je Mojsije škropio narod krvlju. (Iz 24,4-8) Kada se narod vratio iz izgnanstva, to je činio svaki svećenik. Jedanput godišnje, Veliki svećenik nastupa u svojoj ulozi vrhovnog posrednika, služeći na dan pomirenja za oprost svih prijestupa svoga naroda.  Zanimljivo je uočiti upravo ovu ceremoniju na dan pomirenja da bismo mogli jasnije i potpunije shvatiti  Krista na dan pomirenja i poslanice sv. Pavla.  Dan pomirenja je vrlo važan i zato su određene sve pojedinosti i sitnice. Ono što je najvažnije kod ovog dana pomirenja jest da je vrhovni svećenik najprije morao prinijeti  žrtvu okajnicu za svoje vlastite grijehe. A kad je prinio žrtvu okajnicu za svoje vlastite grijehe, mogao je prinijeti  žrtvu za grijehe naroda.

            Osim ovih službi, svećenikova je  služba bila da obavlja obrede posvete i čišćenja, pomazanje kralja, čišćenje gubavaca ili žene poslije poroda.

 

Svećenik je službenik riječi

 

            U nekim poganskim krajevima svećenik je obavljao službu gataoca. Odgovarao je na pitanja vjernika. U starom Izraelu svećenik je i to ponekad obavljao, ali je to bilo vrlo rijetko i poslije kralja Davida to sasvim iščezava.

            Božja volja je do izraelskog naroda dolazila na više načina: preko proroka ili preko velikih događanja njegove povijesti, ili preko Zakona saveza. Da se ovo može shvatiti, moramo znati da je Izrael živio od svoje predaje, od velikih uspomena prošlosti i Zakona u kome predaje nalaze svoj smisao. Izraelski narod je temeljio svoju vjeru na velikim događajima svoje povijesti i svećenici bi, na velike svetkovine, čitali narodu izvještaje i na taj način hranili vjeru svoga naroda.  Kad god se  obnavljao savez, svećenici su  čitali - Toru - Zakon Božji.  Lijep primjer nalazimo u knjizi Nehemije kako je Zakon bio zaboravljen, ali je opet, nakon poučavanja svećenika, obnovljen i uspostavljen. Svećenici su tumači Božjega Zakona i za to odgovorni.

            Budući da tada nije bilo tiska i da se Zakon morao prepisivati, svećenicima je bilo naređeno da paze na točno prepisivanje kako se ne bi uvukla kakva pogreška ili štogod ubacilo i tako iskrivilo smisao.  I zato je jasno da se kroz povijest svećenik javlja i kao čuvar znanja.

            Tijekom izraelske povijesti raste broj sinagoga gdje se tumače Božje riječi i Zakon pa u Isusovo vrijeme poznavanje Zakona nije bilo rezervirano za svećenike, nego se i civili bave sve više poznavanjem Zakona i Pisama i njih nalazimo u evanđeljima kao zakonoznance i pismoznance. No, oni su se priklonili farizejima, to jest sekti koja je gledala samo na slovo Zakona,  a ne na duh Zakona pa se Isus žestoko obarao na takve pismoznance. I baš oni - ti pismoznanci - bili su učitelji naroda u Isusovo vrijeme.

            Iz ovoga se vidi da je, već u staro vrijeme, svećenicima bilo vlastito da budu ljudi kulta, bogoštovlja i riječi. Ne smijemo zaboraviti da su svećenici bili iz plemena Levijeva i kao takvi uživali veliki ugled u  narodu starog saveza.

 

PREMA   SAVRŠENOM  SVEĆENIŠTVU

 

            Svećeništvo starog zavjeta bilo je uglavnom vjerno svojoj zadaći, svome poslanju. Bogoslužjima, pažnjom i tumačenjem svetih knjiga svećenici su održavali živu predaju u svome narodu, a održavanjem te predaje hranili su vjeru naroda. Međutim, ovo svećeništvo je bilo samo slika jednog novog svećeništva, samo tip jednog savršenijeg svećeništva, a to je Kristovo. Sama bit svećeništva uključuje u sebi vrlo velike zahtjeve. Toliko je toga moralo biti drukčije kod svećenika, nego kod običnog čovjeka, a bilo je svećenika koji su bili nedozreli i nedorasli svojoj zadaći.

 

Kritika svećeništva  

 

Proroci su veoma često udarali na svećenike i kritizirali ih. Zašto? Zato što nisu ostali vjerni Zakonu Gospodnjem ili su počeli uvoditi, u židovsku religiju, poganske obrede i običaje. Prorok Hošea napada svećenike zato što su zaboravili štovati Zakon Gospodnji i zato što su se svećenici odali grijesima.  Oni će tražiti Gospodina, ali ga neće naći, jer je otišao od njih zbog njihovih grijeha, čak prorok uspoređuje svećenike sa razbojnicima na putu  (Hoš 4, 4-11; 5, 1-7; 6,9). Posebno proroci napadaju svećenike što uvode poganske idole u hram i klanjaju im se kao živim bogovima i govore im da su to njihovi bogovi (Jer,2,7) Svećenici su, na poseban način, krivi što vrijeđaju i povrjeđuju Zakon Gospodnji (Sef 3,4) I zbog toga što proroci kritiziraju svećenike, svećenici se protive prorocima.  Zanimljivo je vidjeti kako se svećenik Amasja protivi proroku Amosu, a protivi mu se samo za to što mu se ne sviđaju prorokove propovijedi. I svećenik Amasja je krivo optužio proroka Amosa kod kralja.  

Prorok Izaija napada svećenike što su se odali pijanstvu i drugim porocima i njih će stići kazna, jer ne poučavaju narod (Iz 28 7-13) 

Ili, mnogi su svećenici počeli manje gledati na služenje Bogu i obdržavanje Zakona, nego na osobni interes. A naći ćemo i kritiku zato što im manjka revnosti. Nisu više onako revni kao što su nekada bili i zato im Gospodin prijeti mnogim kaznama (Mal 2, 1-9).  Možda bi nepažljivom promatraču ovih događaja moglo doći na pamet i reći da proroci kritiziraju svećenike zato što su proroci jedna kasta, a svećenici druga. I to je protivljenje i neslaganje među dvije kaste. No, to ne stoji jer su mnogi proroci bili i svećenici, kao Jeremija i Ezekijel i oni su pokušavali svećeničke redove vratiti na stare položaje učvrstiti i podignuti njihov poljuljani ugled. A na obalama Mrtvoga mora razvila se jedna zajednica poznata pod imenom kumranska zajednica i odvojila se od bezbožnog hramskog svećenstva.  Ta zajednica je bila svećenička.   Dakle, ovdje ne nailazimo na neko neprijateljsko podmetanje, već na iskrenu želju da se uspostavi stara tradicija.

 

Svećenički ideal

 

Kad bismo išli promatrati svaku kritiku za sebe, vidjeli bismo da su sve kritike prožete jednom idejom a ta je: svećenički ideal. Zato je razumljivo da se od Boga očekuje da On - Bog - obnovi ovo svećeništvo. Mesija je sin Davidov, ali ne samo sin Davidov, nego će Mesija biti i vjeran svećenik. Dvije, tri riječi o Mesiji. Mesija je, u prvom redu, politički izbavitelj. Naime, Mesija je obećani vođa koji će dovesti narod Bogu. No, kad je židovski narod počeo padati iz ropstva u ropstvo, onda Mesija više nije bio samo duhovni vođa - osloboditelj - nego je Mesija promatran i kao politički osloboditelj. Zato proroci uporno naglašavaju da će Mesija biti vjeran svećenik, jer nisu smjeli dopustiti da se izgubi duhovni vid Mesije. Posljednji prorok prije Isusova dolaska, Mihej, dat će prednost svećeničkom Mesiji pred kraljevskim Mesijom, to znači da proroci daju prednost duhovnom Mesiji pred političkim mesijom. Ovo prvenstvo duhovnog pred političkim ima svoj temelj  u savezu Boga s izabranim narodom.  Izabrani narod je svećenički narod ili, bolje rečeno, narod - svećenik (Iz 61,6 ; 2 Mk 2,17) Izraelski narod je jedini narod na svijetu koji iskazuje štovanje pravom Bogu. A da bi mogao izdržati do kraja  i da bi još više usavršio ovo štovanje, potrebni su mu svećenici.

 

            Postoje, u Starom zavjetu, i druga posredovanja između Boga i njegova naroda, osim svećeničkog.

            Kralj vodi narod politički, on je njegov vođa, on vodi narod u rat, kralj je i religiozni vođa izabranog naroda.

            Prorok ima svoj poseban poziv kojega mu Bog upućuje da bi mogao voditi izabrani narod u pojedinim teškim trenutcima.  Kada se pokazivala posebna potreba, tada je prorok bio odgovoran za spas svoje braće.

            Svećenik ima, kao i prorok, strogo religiozno poslanje. Međutim, svećenik vrši svoje poslanje u okviru institucije. To jest svećenik je baštinio svoje poslanje, jer su svećenici mogli biti samo iz plemena Levijeva. Svećenik je povezan i sa svetištem i njegovim običajima.

            Svećenik nosi narodu riječ Božju u ime predaje, to jest u ime onoga što se vjerno u narodu čuvalo, a ne u ime svoga vlastitog poglavara. Svećenik oživljava u narodu sjećanja na velike događaje u povijesti naroda Božjega. Tumači narodu Mojsijev Zakon, prikazuje Bogu, u bogoslužju, molitve svoga naroda, a Bog narodu odgovara blagoslovom kojega mu svećenik prenosi. Rečeno to drugim riječima: Svećenik podržava kontinuitet religioznog života slijedeći svetu predaju.

            Braćo i sestre, ovo je kratak, letimičan pregled kroz povijest svećenika starog zavjeta, mislim da nam je sada jasnija uloga i veličina svećenika u Starom zavjetu, ali nam je i jasna tragedija svećenika koji ne odgovara ovoj ulozi svećenika.  Krist je svećenik, danas, na blagdan krista Kralja, poklonimo se njemu kao kralju svemira, ali još više kao svećeniku  koji je prinio sebe za žrtvu Bogu Ocu da bi nas pomirio zauvijek s njim, a to je bitna uloga svećenika. (ovo su bile i tematske propovijedi 1969-70 u Brusju i Grablju i mnogim župama otoka Hvara

 

 

ISUS, JEDINI SVEĆENIK

 

            Promatrali smo, do sada, starozavjetno svećeništvo koje je bilo samo slika Kristova svećeništva. Ovdje ćemo promatrati Krista, jedinog i pravog svećenika i to onako kako nam evanđelja opisuju. Pogled ćemo zaokružiti  učenjem svetoga Pavla u poslanici Hebrejima.

            Isus, niti jednom, sebe ne naziva svećenikom. Zašto? Zato što je svećenička služba bila rezervirana za jedno određeno pleme, Levijevo pleme, a Isus je Davidov potomak. A osim toga, Isusova zadaća je bila sasvim drukčija od starozavjetnih svećenika i ona potpuno nadilazi tu službu.  Krist, kako rekosmo, nikad sebe ne naziva svećenikom, već radije za sebe upotrebljava naziv Sin ili Sin čovječji. Isus je svoju službu vrlo često opisivao u slikama i parabolama. Sjetimo se samo jedne: o nemilosrdnim vinogradarima. Osobito jasno Isus govori za sebe da je svećenik onda kad govori o svojoj smrti.  Smrt je za njegove neprijatelje kazna zbog hule na Boga, a za njegove učenike sablažnjiv promašaj. Isus svoju smrt uspoređuje sa starozavjetnim slikama. Isus će dati svoj život kao Sluga Jahvin, njegova smrt je smrt Saveza, kao što je bio Mojsijev savez na Sinaju. Svoju krv će, na Posljednjoj večeri, nazvati „krv saveza koja će se proliti za mnoge." Krist prinosi sebe za žrtvu kao što svećenik prinosi žrtvu za grijehe.  I on očekuje od toga uspostavu Novog saveza pa je svećenik u pravom smislu riječi.

            Žrtva Isusova na križu je prava žrtva, savršena žrtva, jer se žrtva poistovjećuje sa žrtvovateljem. Naime, Isus sam sebe žrtvuje i sam sebe prinosi za žrtvu, a znamo da u Starom zavjetu ni jedan svećenik nije mogao prinijeti sebe za žrtvu i u tom smislu je Isus pravi svećenik.

            Druga zadaća svećenika je bila da služi Zakonu. Kakav je bio Isusov stav prema Zakonu? Rekao je: „Nisam došao dokinuti Zakon i proroke, nego dopuniti." Krist nije vezan za slovo Mojsijeva zakona, nego na duh toga Zakona. Krist iznosi duboku vrijednost toga Zakona koja je sadržana u prvoj Kristovoj zapovijedi: „Ljubi Gospodina svoga. Druga je ovoj jednaka: a bližnjega svoga kao samoga sebe." On dakle, ne ukida, ne umanjuje Mojsijev zakon, nego ga nadilazi. Isus, konačno, objavljuje Očevu riječ i on je ispunjenje objave Božje i time konačno ispunjenje Zakona. Ipak nam se Isus, često puta, pokazuje ne kao sluga Zakona, nego kao gospodar i Zakona i subote. Dakle i u tome nam se Isus pokazuje  kao svećenik koji nije poput svećenika Staroga zavjeta, nego ih u svemu nadilazi.

            Sveti Pavao  u svojim poslanicama također izričito ne spominje da je Krist svećenik i to čini iz istih razloga kao Isus. Pavao je bio sin farizeja i njemu je bilo jasno koja je uloga svećenika u Starom zavjetu i da svećenik može biti samo iz Levijeva plemena. No, on u svojim spisima govori o Kristu posredniku. Kristova smrt se prikazuje kao žrtva vazmenog - pashalnog jaganjca.  Kao žrtva pomirnica Sluge Jahvina koji, pravedan, trpi za grijehe sviju.  Poslanice drugih apostola ne spominju da je Isus svećenik, ali spominju njegovu krv  koja je prolivena za otkup mnogih. A proliti krv za otkup mnogih može samo svećenik. Apostoli nisu spominjali daje Krist bio svećenik, jer nije bio iz plemena Levijeva, ali spominju njegova djela iz kojih čitatelji mogu, vrlo lako, zaključiti da je bio svećenik, ali drukčiji od starozavjetnih svećenika, koji u svemu nadvisuje i nadopunjuje svećenike Starog zavjeta. Sveti Ivan, u svom evanđelju i poslanicama, otvoreno tvrdi da je Isus svećenik. Knjiga otkrivenja opisuje Isusa u svećeničkoj odori. Prije početka muke Krist izgovara svoju velikosvećeničku molitvu. Najvažnije u toj svećeničkoj molitvi je „da Krist sebe posvećuje", a posvećuje se samo žrtvom. „Ja samoga sebe posvećujem za njih da i oni budu posvećeni u istini." Na taj način Krist izvršava, na jedinstven način, djelo pomirenja za kojim je uzalud čeznulo i težilo  starozavjetno svećenstvo. Jer da Krist nije došao i da on nije prinio svoju žrtvu,  sve žrtve svijeta ne bi mogle izmiriti i zadovoljiti za čovjekov grijeh. I zato je bilo potrebno da dođe Krist  i da on prinese svoju žrtvu i na taj način nas pomiri s Bogom.

Krist je dakle svećenik u pravom i potpunom smislu riječi, jer je on samog sebe prinio za žrtvu, a to znači da je u isto vrijeme i žrtva i prinositelj, to nije mogao učiniti ni jedan svećenik Staroga zavjeta.

Krist je svećenik i po svome odnosu prema Zakonu. On nije bio podložan Zakonu, jer je on gospodar Zakona, ali je ipak bio podložan Zakonu zato da nas nauči podložnosti.

Ušli smo u vrijeme Adventa, kada se liturgijski sjećamo očekivanja  dolaska Gospodnjeg, ali ne samo da se sjećamo očekivanja Staroga zavjeta, nego i mi živimo u adventu..iščekivanju Spasitelja, vrhovnog i jedinog svećenik,a na kraju svijeta, kada će doći kao jedini svećenik koji će suditi svijetu. Vrijeme je ozbiljno, očekujući blagdan rođenja Kristov,a molimo i u ovoj svetoj misi  Krista pravog i jedinog svećenika da nas nauči dubokom strahopoštovanju prema njemu svećeniku, da bismo jednom mogli oprati naše haljine u njegovoj krvi i na taj način steći pravo na ulazak i na sudioništvo vječne sreće.

 

Krist svećenik u poslanici Hebrejima

 

Poslanica Hebrejima je kruna našeg izlaganja o svećeništvu Isusa Krista. U njoj se želi dokazati da je Isus uzvišeniji od svih starozavjetnih žrtava. Poslanica počima dokazivanjem kako je Isus uzvišen nad sve anđele. Krist je uzvišeniji i od Mojsija, jer je Mojsije bio samo sluga u kući - Domu Božjem, dok je Isus graditelj (3,5 sl). Krist stoji nad tom kućom, a ta kuća to smo mi. Kad je to dokazano, onda nam Poslanica govori što je u stvari svećenik: Svećenik je uzet od ljudi i postavlja se na korist (službu) ljudima u njihovu odnosu s Bogom.  Ovdje se moramo malo zaustaviti da vidimo kakav je odnos svećenika i Krista.

Svaki veliki svećenik je čovjek i zato je podložan grijesima i slabostima. Zato je morao, vidjeli smo najprije prinositi žrtvu za svoje vlastite grijehe, a potom za grijehe naroda. Nije mogao pomiriti narod s Bogom kad je bio opterećen vlastitim grijesima.

Svaki svećenik je morao biti pozvan od Boga. Bog je, na neki način, morao pozvati u svoju službu čovjeka kojeg je izabrao, kao što je pozvao Arona da bude svećenik. A kako je Krista pozvao da bude svećenik? Dobro nam je poznat stih, kojega često pjevamo,  kojim pisac poslanice Hebrejima dokazuje da je Krist pozvan od Boga. Pozvao ga je onaj koji mu je rekao: „Ti si sin moj, danas te rodih", a na drugom mjestu će reći: „ Ti si svećenik po redu Melkisedekovu."

Mnogo puta smo izgovorili ove riječi, a da nismo ni pomislili što one, u biti, znače. Zaustavimo se, koji trenutak, na ovom stihu psalma 109: „Ti si svećenik po redu Melkkisedekovu"

Kada je Abraham ratovao sa čeitri neprijateljska kralja i kad se pobjedonosno vratio iz boja, u susret mu je izašao  Melkisedek, kralj šalemski i blagoslovio ga je.  Abraham mu, zauzvrat, daje desetinu plijena. Bio je to događaj na kojemu pisac poslanice Hebrejima gradi svoja razmišljanja. Polazi od imena Melkisedek.  On najprije znači kralj pravde, a onda kralj mira. Za Melkisedeka se ne zna ni odakle je, ni tko je, nije poznato njegovo rodoslovlje. Jer knjige ništa ne donose ni o rodoslovlju, ni o njegovoj smrti, pisac zaključuje da je to svećenik sasvim drukčiji  nego ostali svećenici Starog zavjeta koje je Levijevo svećeništvo, s rodoslovljem i smrću, a to znači prolazno. Kristovo je svećeništvo poput Melkisedekova - neprolazno, vječno. Desetina koju su Levijevi sinovi dobivali od svojih sunarodnjaka čini mu se također dokazom da je to svećeništvo niže od Kristovog. Krist je naime od roda Judina, a Judino pleme nije imalo nikakve svećeničke uloge. Prema tome je Krist sasvim drukčiji svećenik od onih koji su po rodoslovlju bili svećenici, a Krist je to postao po pozivu. Svećenici Staroga zavjeta su to postajali bez ikakve zakletve, naime samo rođenje u Levijevu plemenu bilo je dovoljno da bude svećenik. Kristovo svećeništvo je vrjednije i po zakletvi i bolje, jer vodi boljem savezu. „Zakle se Gospodin i neće se pokajati: ti si svećenik po redu Melkisedekovu."  Zanimljivo je napomenuti da se pisac poslanice Hebrejima osvrće na mnogobrojnost svećenika Staroga zavjeta, oni su naime morali biti mnogobrojni, jer ih je smrt sprječavala da ostanu u službi. A Krist, pobijedivši smrt, ostaje svećenikom zauvijek da posreduje za one koji se njemu približavaju.

Svećenici Starog zavjeta su nesavršeni i zato moraju prinositi žrtve za grijehe, a Krist je savršen

i ostaje zauvijek  i zbog toga je i savez savršeniji.  Šator Božji je u Starom zavjetu bio načinjen od dva dijela, a to je značilo da nije savršen, jer su se svi svećenici zadržavali samo u prvom dijelu šatora dok je Veliki svećenik, jednom na godinu, smio ući u svetinju nad svetinjama što znači da još nije otvoren put u svetinju nad svetinjama i to je slika onoga što ima doći. Krist je jednom zauvijek ušao u svetinju nad svetinjama i posvetio je,  ne krvlju jarića ili junaca, kao što su to radili svećenici Staroga zavjeta, nego svojom vlastitom krvlju i pribavio nam vječno otkupljenje. I pisac nastavlja razmišljanjem: ako se krvlju kozlića ili junaca posvećuju okaljani koji se škrope tom krvlju, koliko će prije i bolje krv Krista, koji je po vječnom Duhu prinio sam sebe Bogu za žrtvu, očistiti našu savjest od mrtvih djela  da služimo živomu Bogu. Krist nije ušao u zemaljsku svetinju nad svetinjama, nego je ušao u samo nebo. A zemaljska svetinja nad svetinjama je samo slika Neba. Nije ušao mnogo puta, poput velikih svećenika,  jer bi se Krist morao pojavljivati od postanka svijeta, nego je jednom, u punini vremena, uništio grijeh.

            Žrtve Starog zavjeta nemaju te jakosti da jedanput prinesena očisti sve grijehe, jer kad bi tako bilo, onda bi svećenici izgubili smisao za grješnost, a obnavljanjem tih žrtava obnavlja se i svake godine osjećaj grijeha.  A Krist je jednom zauvijek prinio žrtvu i uzašao na nebesa gdje čeka da mu Otac stavi sve neprijatelje pod noge.

           

            Misli su, braćo i sestre nabacane, a kako i ne bi  bili kad je sam pisac poslanice napisao  da bismo o ovome imali mnogo govoriti, ali je teško protumačiti. Nadam se da nam je sada jedna stvar jasnija,  a to je : svećeništvo se kroz povijest razvijalo, posebno kroz Stari zavjet, imalo je svojih velikana i svojih uspona, ali i svojih padova i baš zbog padova pokazalo se nesavršenim, slikom boljeg svećeništva. To svećeništvo je ostvareno u Isusu Kristu.

            Krist je svećenik, vidjeli smo to iz njegova života, iako za sebe nigdje nije rekao da je svećenik. Vidjeli smo kako Krista kao svećenika gledaju evanđelisti i apostol Pavao, posebno poslanica Hebrejima. 

            Budući da imamo Velikog svećenika postavljenog nad kućom Božjom - pristupimo k njmeu iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem da smo se očistili od zle savjesti i oprali tijelo čistom vodom, tim više što se približuje Dan. (10,21)