U sadašnjem životu naći mir i imati mir, a posebno kod umiranja je moguće samo kroz oproštenje. Tako je konačni cilj oproštenja nutarnji mir, mir srca.
Upravo u odnosu s drugim ljudima je oproštenje tako važno! Ivan Pavao II. kaže: „Ponudi oproštenje i primit ćeš mir!" I o čemu se radi u ovom kratkom članku? Radi se o mojem osobnom oproštenju „uvrede" koju mi je nanijela jedna osoba, što mi je ta osoba učinila i tako me ranila i time je postala moj „dužnik." Ovdje je nužno moje oproštenje. I to moje oproštenje je put za moj nutarnji mir i u prvom redu za moje nutarnje ozdravljenje, a potom i na drugom mjestu za vanjsko ozdravljenje.
U „školi života" pomirenje mora biti obavezan predmet. Oprostiti se može naučiti. Ili govorom liječnika: oproštenje kao „recept". Suprotno od čisto psihoterapeutsko orijentiranih tečajeva, moj tečaj je biblijski utemeljen i centriran na Krista. Psihohigijena na kršćanskoj osnovi.
No, moram naglasiti da su dva različita pojma oproštenje i pomirenje. Oproštenje je jednostrano: osoba 1 oprašta osobi 2. Pomirenje je obostrano, osoba 1 oprašta osobi 2 i osoba 2 oprašta osobi 1.
Oproštenje našim „dužnicima" je uvijek moguće. Pomirenje s našim „dužnicima" neće uvijek uspjeti. Pomirenje između dvoje ljudi neće nikada uspjeti ako jedan nije ili još nije spreman za pomirenje ili je već mrtav. Mi moramo i pokojnima naknadno oprostiti ako su nas ti, za svoga života, povrijedili. Naše pomirenje s Bogom je uvijek moguće. Bog ljubi i oprašta svakom čovjeku, jer je Bog milosrdan.
Pomirenje s vlastitim JA, sa samim sobom je uvijek moguće. To će rezultirati neograničenim samoprihvaćanjem, što je jedan od preduvjeta da naš život uspije.
Bit pomirenja nije zaboraviti, niti baciti pod tepih, nego jednostavno pustiti na miru. Oproštenje nije nešto pasivno. Oproštenje je nešto aktivno. U ovom aktivnom činu oproštenja vidim tri koraka:
1. korak - ostaviti, jednostavno odbaciti uvredu (povredu) tako je to bilo uvijek, dakle oproštenje bez kršćanskog temelja. Oproštenje, da tako kažemo, iz razumskih razloga je također jedan dobitak. Kada bi opraštanje bila olimpijska disciplina onda bi ovaj 1. korak bio dobitak brončane medalje. No, ostaje pitanje, a gdje ću to odložiti? Ostaje otvoreno pitanje: tko će paziti na pravdu? I konačno tko će kazniti „dužnika?"
2. Korak: ostaviti, odbaciti, dati, predati. Ovaj korak sadrži i „gdje" ću odbaciti, i tako od odbaciti postaje dati, a od dati postaje predati Isusu Kristu na križu. Teret dosadašnje nemogućnosti odbacivanja postaje predavanje. Isus Krist nosi naš teret. Isus Krist se konačno brine za pravdu i za milosrđe za obje strane. Dakle, ne moram više ja kažnjavati počinitelja „dužnika". Isus Krist je jedini koji može izliječiti moje nutarnje boli zbog neopisivih boli koje je nepravedno pretrpio. Isus Krist je liječnik. Oproštenje je za kršćanina centriranje na Krista. Jer ja ljubim Krista, opraštam kao što je i Krist meni oprostio, jer me ljubi. Oproštenje je bezuvjetna ljubav. Oproštenje je biblijski utemeljeno, jasna biblijska zadaća, ne može biti jasnija: „Oče, otpusti nam duge naše kao što mi otpuštamo dužnicima našim." „Oprostite jedni drugima kao što je Bog vama u Kristu oprostio." Oproštenje reže moje negativne veze s osobom koja me povrijedila i s pretrpljenom nepravdom. Tako će od oproštenja postati oslobođenje. Dajem sam sebi slobodu, dajem slobodu mom „dužniku", dajem slobodu Bogu, ostavljam Bogu slobodan prostor da može slobodno djelovati u meni i mojim „dužnicima" po svojoj ljubavi i milosrđu.
Ne samo ja - povrijeđeni trebam Božju pomoć, Božju ljubav, Božje milosrđe, nego i moj „dužnik" treba Božju pomoć, Božju ljubav, Božje milosrđe. Kod oproštenja - olimpijade ovo zauzima drugo mjesto - srebrnu medalju.
3. korak: prihvatiti, priznati, žrtvovati, zahvaliti. Kao katolik - kršćanin mogu svoje „djelo" oproštenja još više usavršiti. Tako bih mogao još preuzeti zadaću, dapače , dužnost kao zastupnik. Kao zastupnik mojih „dužnika" stupiti pred Boga i Boga moliti za oproštenje za grijehe - povrede zapovijedi ljubavi protiv mene, poput Krista na križu: „ Oče oprosti im, jer ne znaju što čine..." ili kao što je to molio đakon Stjepan kad su ga kamenovali: „ Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh." Tako mogu za svoje dužnike moliti - „Molite za one koji vas progone."; „Blagoslivljajte one koji vas proklinju." Ja tako brišem njegov dug sa svoje liste. Tako palim njegovu zadužnicu kod mene, ostavljam mu njegovu krivnju, a ja mu dug više ne računam. Ovaj korak sadrži i priznanje mojih grijeha zbog dosadašnjih neopraštanja i njihovih posljedica, poput ozlojeđenosti, srdžbe, mržnje. I to priznati pred Bogom, u sakramentu ispovijedi. I tako mogu boli moje ranjenosti, prekršaja, poniženja povezati s patnjama Isusovim i žrtvovati Ocu u Duhu Svetom. I ne smijem zaboraviti zahvaliti Bogu za njegovu milost da mi je dao snage da mogu oprostiti, i zahvaliti Bogu za milost blagoslova, kojega mi obećava po svom oproštenju. Tako donosim komadić neba na zemlju. To je pravo nasljedovanje Krista. To je zlatna medalja.
Oproštenje je uvijek čin volje, slobodna odluka volje: „Želim i hoću oprostiti.!" Oproštenje nije čin nekakvih preosjetljivih valova osjećaja! Moći oprostiti uvijek treba moju volju, ali u konačnici je i Božja milost. Za ovu milost trebamo se neprestano i usrdno moliti. I jer je oproštenje Božja volja, on će tu molitvu i uslišati. Teret ne moći oprostiti je najveća nevolja i ovdje bi trebalo vapiti, čak i „kričati" Gospodinu: „Gospodine pomozi mojoj nemoći opraštanja." Oproštenje je djelo, rad, stoji napora, a vrlo često i suza. Ne zaboravite početi kratkom molitvom: „Gospodine, pomozi mi oprostiti! Dođi, Duše Sveti, ozdravi u meni ono što je ranjeno."
Kako ću najbolje postupati kod oproštenja koje bi uvijek trebalo imati tri, gore navedena, koraka. Najbolje je primjenjivati poznata, takozvana „K-pitanja":
Kome moram oprostiti? Uvijek ciljano, pojedinačno vezano uz osobe i situacije, nikad onako općenito paušalno. Napravite listu, najbolje tri različite: jednu s osobama kojima trebate oprostiti, drugu sa situacijama u kojima vi sami sebi morate oprostiti, a jednu s problemima o kojima se trebate Bogu potužiti.
Koliko moram oprostiti? Sve, nema iznimke!
Kada trebam oprostiti? Što je moguće prije! Pavao piše u poslanici Efežanima, još istog dana prije zalaza sunca ili najkasnije na večer, kod večernje molitve. I tako možemo idućeg dana započeti iznova. Treba pravovremeno oprostiti, jer ništa neoprošteno ne smijem ponijeti sobom u smrt, a niti u srcu, niti u oporuci. Treba razmišljati da smrt može doći neočekivano i iznenada. Kod umiranja čovjek može biti teško bolestan ili bez svijesti da je nemoguće oprostiti. Umiranje može biti vrlo teško ako još pritišće teret neoproštenja. Zato moj hitan savjet: brzo oprostiti. Ako pak to nije moguće, jer je rana prevelika, onda je ovdje potrebna neprestana i žarka molitva.
Koliko često moram oprostiti? Krist je odgovorio Petru na njegovo pitanje : Koliko puta moram oprostiti : „Sedam puta sedamdeset puta". Na dan ! (= 490: 24 sata = 20 na svaki sat = 60 minuta: 20 = svake 3 minute!).
Toliko, ukratko, moje preporuke kod stvari koje mi lako i jednostavno padaju na pamet, dakle svjesnih neoprostivosti. No, postoje i druga imena, situacije i problemi koje nekome odmah ne dolaze na pamet. Jer mnogo neoprostivih stvari ide podsvijest i možda se na njih čovjek podsjeti kada gleda unazad. „ To sam davno zaboravio". I ovdje vreba opasnost: „Zaboraviti, ali ne oprostiti" . Takve „zaboravljene neoprostivosti" kopaju cijelog života po podsvijesti. I nepoznate neoprostivosti su „gorki korijen" za mnoge negativnosti. Takvi negativni „plodovi" nekog gorkog korijena su negativna očekivanja, preosjetljivost, agresije, ljutnja, bijes, grubost, hladnoća i „kameno srce." Ljudi koji od toga boluju pune terapeutske ordinacije i tu možda nalaze pomoć, ali ne i ozdravljenje.
„Ozdravljenje" ovih, posebno nepoznatih, neoprostivosti zahtijeva puno vremena i puno molitve. Ozdravljenje je moguće, jedino kroz oproštenje. Zato hitno preporučam višednevne duhovne vježbe (egzercicije) s naglaskom na „nutarnje ozdravljenje" kod jednog, za to školovanog i prokušanog, duhovnog vođe. Duh Sveti otkriva, a Isus Krist liječi! Isus Krist je liječnik. I zato moj recept: duhovne vježbe, a ne „kauč"!
Naučili smo: oprostiti je jedan „moraš". A kako je s drugom stranom medalje, onom ništa oprostiti?
Što proizvodi neopraštanje? Mogu li sebi uopće dopustiti ne oprostiti? Ne oprostiti najprije šteti meni samom! Ne oprostiti stavlja u lance, podiže zidove, skamenjuje srce i pretvara ga u kamen, prouzrokuje negativne veze. Ne oprostiti kod mnogih nije pomoć. Ako ne opraštam, u meni će „gorko korijenje rasti" . I konačno će me ovo „gorko korijenje" ogorčiti i zagorčiti. Ako ne oprostim, ostajem dalje zarobljen, svezan u lancima. Ako ne oprostim, onda rastvaram vrata i prozore svim mogućim bolestima.
Zaključak treba glasiti: sebi ne mogu dopustiti ne opraštati. I sve moje ranije neoprostivosti i nepomirenja moram donijeti pred Boga u sakramentu ispovijedi kao grijehe protiv zapovijedi ljubavi i moliti za oproštenje.
Neoproštenje prouzrokuje jedan đavolski krug u kojemu, u najdoslovnijem smislu riječi, đavao bez prestanka igra svoju igru: povrijeđeni je najprije „jadna žrtva" i ostaje žrtva ako ne oprosti. Ali što je još žalosnije, on postaje počinitelj. To je staro psihološko pravilo: samo povrijeđeni vrijeđaju, poniženi ponižavaju, a ti opet druge i tako dalje i dalje i tako taj vražji krug nema kraja i ide dalje u obitelji, često kroz mnoga pokoljenja. Kod brojnih tjelesnih bolesti, posebno oboljenja od raka može neoproštenje biti jedan od uzroka ili čak glavni uzrok oboljenja.
U smislu jedne sve ozdravljujuće medicine vrijedi da se skoro kod svih tjelesnih oboljenja ispituje (istražuje) o neoprostivostima i nepomirljivostima.
Na kraju, pogledajmo još jednom lijepu stranu medalje. Učiti oprostiti, vježbati i konačno moći oprostiti je od neopisive važnosti za naš osobni život.
Oproštenje je terapija „samoozdravljenja". Oproštenje je, kao duhovna terapija, čin „duhovne inteligencije." Oproštenje ozdravljuje čovjeka. Zdravstvena istraživanja oproštenja i pomirenja pokazuju zapanjujuće rezultate: opraštanje i pomirenje smanjuju krvni tlak, pošteđuju srce. Tako je oproštenje najbolja profilaksa (čuvanje) srca od infarkta i brojnih srčanih problema. Oproštenje ublažava kronične bolesti leđa i kralježnice, otpušta napetost mišića, smanjuje glavobolju, bol trbuha, umanjuje vrtoglavicu, umor, depresije i smanjuje pretilost (težinu) tijela. Ljudi spremni na oproštenje brže se odmaraju od stresa i ljutnje. I vrijedi, u pravom smislu riječi, poslovica: „oproštenje daje napredak." Ako sada sagledamo, onda ćemo vidjeti da su plodovi oproštenja su mnogovrsni:* zdravlje kroz izbjegavanje ili ozdravljenje raznih simptoma ili bolesti; * mir s ljudima koji su nas povrijedili, mir sa samim sobom i konačno s Bogom; * sloboda od negativnih veza, sjećanje bez boli, bez ljutnje, bez bijesa, bez gorkosti, bez suza. Ipak najljepši zaključak nam daje sveti Franjo Asiški u Pjesmi stvorenja: „Budi blagoslovljen, o Gospodine, po onima koji iz ljubavi prema tebi opraštaju." Oprostiti radi ljubavi Kristove, na veću slavu Božju! To je zlatna medalja.