O bratskoj opomeni

Kad bih vas sada pitao što mislite koja je najteža stvar u mojem svećeničkom životu, čuo bih valjda različite odgovore. Jedni bi sigurno rekli celibat, drugi možda osamljenost, treći ovo ili ono.

Ne vjerujem da itko od vas misli sada baš na ovo što sada činim, a to je opominjanje ljudi. I jer je to vrlo teško, mnogi svećenici to i ne rade. No, usprkos svemu stoji ono što smo čuli u današnjim čitanjima. Jeste li razumjeli prvo čitanje? „Kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime. Reknem li bezbožniku: „Bezbožniče, umrijet ćeš“ – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojeg zlog puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojeg grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke.“ Ja vas pitam jeste li se kada zapitali o tome? Evo prošle dvije nedjelje sam malo ozbiljnije opomenuo i to je izazvalo kritike kod nekih, čak su me neki i osudili. A zaboravljate da je to Božja zapovijed svakom svećeniku.

       Ovu teškoću su imali svi starozavjetni proroci. Uzmite Jeremiju iz čije knjige smo slušali prošle nedjelje. Prorok govori: „Doista riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan.“ Vidite, taj prorok je imao zadatak od Boga opominjati narod da će ako ne poslušaju, doći nesreća. I kad je nesreća došla, onda je narod okrivio Jeremiju da je on kriv za nesreću. I kad je Bog proroku naredio da, u nesreći, govori narodu da će biti bolje, da dolazi kraj nevoljama, opet mu taj narod nije htio vjerovati.

         Uzmite drugog velikog proroka, Ivana Krstitelja. Izgubio je glavu samo zato što je kralju Herodu rekao: „Ne smiješ držati ženu brata svoga.“ Iz ovakvog iskustva izvlači se pouka da se ne smije javno nikoga opominjati. I kad se to dogodi, onda se osuđuje onoga koji se ne drži ustaljenih formi. No, ja se osobno ne bojim, jer svoje zvanje prihvaćam kao Božje poslanje i ja vam sada govorim u ime Božje. Na vama je hoćete poslušati ili ne.

No, ne zaboravite i završetak današnjeg prvog čitanja: „Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zlog puta, a on se ne vrati sa svojega puta, on će umrijeti zbog svojeg grijeha, a ti si spasio život svoj!“ Vjerujete li ovoj riječi i nadam se da shvaćate svu težinu prvog i drugog dijela današnjeg prvog čitanja.

     U svojoj 46-to godišnjoj svećeničkoj praksi, svašta sam doživio. Sada mi pada na pamet jedna propovijed u jednoj župi na Uzašašće. Preko propovijedi je jedan napustio crkvu vičući i psujući, jer se prepoznao u mojim riječima. Na žalost, ljudi me nisu poslušali i dogodilo se zlo koje sam predviđao. Sjećam se brojnih ogovaranja i čak klevetanja nakon ovakvih propovijedi, ali ne sjećam se da je mene ikada itko od ljudi opomenuo osim jednoga čovjeka. Bio je to pokojni dr. Sibe Zaninović (on je bio tajnik u vatikanskoj ambasadi kad je bio potjeran papinski nuncij iz Beograda). Došao sam za župnika u njegovu rodnu župu. Slušao je moje propovijedi i jednog je dana došao k meni i pričali smo. U jednom trenutku mi reče: „Velečasni nemojte nikada u propovijedi govoriti – vi grješnici – govorite uvijek - mi grješnici.“ Takvu uputu mi nikada nisu dali ni profesori govorništva u bogosloviji. Osjetio sam da mi to govori iz ljubavi i da mi želi dobro. I zato sam mu i danas zahvalan.

     Danas vlada jedna kriva politika: ako želiš biti s nekim prijatelj, nemoj mu reći nikada istinu u lice. A ja vam kažem da onaj koji vam ne govori istinu u lice, za vašim leđima govori istinu o vama. Na žalost ovo je istina koja je duboko proširena, pa nije ni čudo da meni mnogi zamjeraju što sam iskren. No, ja u svom djelovanju i ponašanju  postupam onako kako je gore rečeno   prema tome vidim ono što je sveti Pavao rekao u današnjoj poslanici: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je zakon. Ljubav bližnjemu zla ne čini.“ Ako nekoga upozoravaš i opominješ da krivo čini, onda ga ti ljubiš i želiš mu dobro. Na jednom drugom mjestu Apostol piše: „Govori, karaj, opominji u zgodno i nezgodno vrijeme.“ I sasvim je jasno, bez iskrene opomene čovjek ne može napredovati u dobru. Druga stvar je što smo mi svojim ponašanjem i navikama izbacili opomenu kao nešto što je nepoželjno i što nam smeta.

               Današnje evanđelje nam daje upute o ispravnom ponašanju kod bratskih opomena. Čuli smo, neću ponavljati. Treba najprije onoga koji krivo čini opomenuti u četiri oka, pa ako ne posluša tebe onda treba uzeti svjedoke i pred njima dotičnog opomenuti, ako ne posluša njih onda ga prijavi Crkvi, to znači pastirima Crkve, a ako njih ne posluša neka ti bude kao carinik i poganin. To je put kojega nas uči Isus. I ja se pokušavam toga puta držati, ja vam svima kažem što vidim da ne valja, što će uroditi lošim plodom. Ovdje se ponaša sasvim drugačije. Kad vidimo da je netko pogriješio i da netko nešto krivo radi, onda mu nećemo reći istinu u oči, u četiri oka, nego ćemo to raditi iza leđa, pa se opravdavati da to naše ogovaranje nikome ne škodi.

           Kakva je reakcija na ovo iznošenje činjenica: ja mu više ne idem u crkvu. Dogodilo mi se više puta da sam nakon ovakve propovijedi pozdravio osobu koja je sebe prepoznala, a ta osoba je od mene okrenula glavu i nije na pozdrav odgovorila. I kad bih ja sada, jer je dotična osoba okrenula glavu, rekao da ja tu osobu više ne pozdravljam, eto svađe i više se nikada ne pozdravljamo, a da zapravo i ne znamo kako je i zašto došlo do svađe.

Evo jedne priče koja nam zapravo pokazuje kakvi smo mi, koliko imamo interesa jedni za druge: „Pet maraka za vijenac“ se zove pripovijetka iz svagdanjeg života Marlene Birkhäuser. Kaže:

                Preuzeo sam zadaću sakupiti za vijenac u našoj kući. Prekjučer je umrla gospođa Eberling, šezdesetih godina, na drugom katu lijevo. Navodno je uvijek bila sama. Kućni majstor je dao da se provale vrata nakon što je pas zavijao cijeloga dana i strugao po vratima. Pet maraka od gospođe Wagner iz prizemlja: „Bože moj, sirota gospođa Eberlin! Sad se vidi kako to sve brzo prolazi u našim godinama. Znate i ja imam problema sa srcem…“ “Pet maraka od gospođe Bergmann 1. kat desno: „Svi smo tako pogođeni!.. jadan pas. Bog zna je li joj što nedostajalo.“ Pet maraka od gospodina Schmidta 1. kat lijevo: „Svi ćemo jednom doći na red. Dođite popit ćemo jedan viski i onako se rijetko viđamo.“ Pet maraka od obitelji Jansen drugi kat desno: „Bila je vrlo ljubazan čovjek i tako čista. Danas sam se čudila da u petak nisu stepenice bile očišćene.“ Pet maraka od gospođe Schneider, 3.kat desno: „Uzmite roza karanfile s irisima, to lijepo ide jedno s drugim. To sam vidjela kod pokopa moje svekrve.“ Pet maraka od gospodina Sauerbiera: „Da, gospođa Eberling, tako je to žalosno, tako rijedak čovjek, govori moja žena, zar ne da bi mrtve trebalo ostaviti na miru? A što će biti sa psom? I kako su svi velikodušni da je to doživjela gospođa Eberling.“ I konačno ja pet maraka. Naručio sam vijenac roza karanfila s irisima. Zlatni tisak na crnoj traci:“KUĆNA ZAJEDNICA – LINDENSTRASSE 87 .

I molim vas, sada nemojte reći kako su svi bili bez srca i duše. Živjeli su pod istim krovom i opazili su, tek nakon jednog dana i zavijanja psa, da je netko umro. Kao da bi to bilo nešto rijetko. Novine nam javljaju još tragičnije vijesti. Nemojte sada reći da su ti ljudi bez ljubavi. Što su loše napravili?

                Gospođa Wagner iz prizemlja ima posla preko glave, sama uzdržava kućanstvo: „Znate ja imam teškoće sa srcem.“ Obitelj Bergmann 1. kat desno, preko dana rade, a često su izvan kuće. Nikakvo čudo da nisu znali da je pokojna duže vremena bila bolesna. I gospodin dr. Schmidt 1. kat lijevo. Zvanje ga potpuno zaokuplja, karijera traži svoju cijenu. I zato on zna „da se rijetko viđaju.“ Obitelj Jansen, 2. kat desno, izgleda sasvim normalna obitelj: rad, kućanstvo, škola, slobodno vrijeme. Izvršavaju svoje dužnosti, svatko ide svojim putem, pokušavaju biti sa svakim dobri: „Dobar dan, kako je? Hvala isto tako! Doviđenja!“ I Gospođa Schneider s trećeg kata ne odbija: „Jasno da ću i ja sudjelovati: uzmite roza karanfile i irise, izgleda vrlo lijepo.“ I konačno gospodin Sauerbier, 3. kat desno, on čak misli i na psa pokojne gospođe.

                          Možda će biti dobro na kraju navesti darovnu molitvu koju ću doskora moliti: „Bože, izvore pobožnosti i mira. Molimo te da ovom žrtvom tebe iskreno štujemo, a pričešću tvoga otajstva postignemo međusobno vjernost i jedinstvo.“ Ili ćemo na kraju sakupiti za lijepi vijenac na kojem ćemo napisati: Župna zajednica – Pražnica b.b.           Amen