Pozdrav

            Milost i mir Boga, koji nam govori kroz riječi svetoga Pisma neka bude sa svima vama.

Uvod

         „Tko govori sije, a tko sluša žanje“ kaže jedna argentinska poslovica. I danas smo pozvani, slušati riječ Božju. Da bi njegova riječ u našim životima donijela obilat plod potrebno je neprestano pažljivo slušanje. Čitanje iz staroga zavjeta nam pokazuje da je baš slušanje ono najvažnije u našem odnosu prema Bogu, ali i odnosu prema ljudima. I za vrijeme ove svete mise molit ćemo Boga da nam svima podari srce koje sluša. (Pokušaj u tišini reći Bogu da ti dade takvo srce, posebno sada u ovoj svetoj misi)….

         Da bi doista mogli slušati Boga, stavimo se sada u njegovu prisutnost. Malo mašte: zamislimo da smo sa Mojsijem u pustinji .. tamo pred nama usred pustinje gori jedan grm … približavamo se skupa s Mojsijem vidjeti taj grm koji gori … najednom čujemo glas: Izuj svoje cipele jer mjesto na kojem stojiš sveto je … sakrivamo lice da ne gledamo u grm… i slušamo… Bog šalje Mojsija u Egipat da izbavi narod. Mojsije ga pita: A kako se zoveš, da znam reći narodu tko me šalje .. i čujemo glas ja sam koji jesam … I taj, ja sam koji jesam, poziva danas i nas i on će nam progovoriti …

       Da bi nam ova sveta misa bila od koristi… molimo onoga koji jest – to znači onoga koji je sada ovdje da nam oprosti što ga nismo uvijek pažljivo slušali.

Propovijed:

   Današnja nedjelja 27.VII. ima jedno posebno značenje. Zato bih danas želio reći nekoliko riječi koje možda niste nikada čuli s ovog mjesta. Trebalo je o tome javno govoriti i prije, no bolje ikad nego nikad. Znam da se ove riječi mnogima neće svidjeti, ali istinu treba uvijek govoriti. Sjetimo se prošlonedjeljne propovijedi o proroku Iliji, sjetite se Ivana Krstitelja. Riječ je o takozvanoj hrvatskoj šutnji, a ja ću reći     i o pražničkoj šutnji.

            Vi stariji dobro znate da se u bivšoj Jugoslaviji, na današnji dan, slavio Dan ustanka naroda Hrvatske. Govorili su nam i učili nas u školi da je tada pukla prva ustanička puška. I svi su šutjeli! A nije istina! Dan antifašizma slavimo 22. VI. i tada je pukla prva ustanička puška u jednoj šumi kod Siska. Dakle, prvi protiv fašizma u tadašnjoj Jugoslaviji su bili Hrvati. To se u Jugoslaviji nije smjelo govoriti, jer u Srbiji je buknuo ustanak dosta kasnije. A što se doista dogodilo 27.VII. 1941. godine? Stravičan pokolj nad Hrvatima kojega su počinili Srbi oko ličkog sela Srb i bosanskog mjesta Grahova. 40 hrvatskih hodočasnika vraćalo se s hodočašća iz Knina. Srbi su zaskočili uskotračni vlak u šumi izbacili iz njega sve Hrvate i poubijali ih. Među njima su bili dva svećenika. Jedan od njih je bio don Juraj – Đorđo – Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu. Njega su, prema nekim izvještajima, živog pekli na ražnju pred očima njegove majke i sestre. Don Đorđo je rođen u Postirima. Njegovo ime se spominjalo smo u ishodnjim danima, a ja sam doznao za istinu i to potajno, mnogo kasnije. Tek je 1981. na Gospu Karmelsku – bila je 40. godišnjica smrti, a dan kad je don Đorđo rekao mladu misu, postirski župnik don Ante Jelinčić javno progovorio o njegovoj mučeničkoj smrti. U Postirima ni danas nema, njemu u čast, spomenika, niti mu je posvećena koja ulica. Na rodnoj kući je 2001. postavljena spomen ploča koja opet ne govori ništa o njegovoj smrti. A u nedjelju sam čuo na „Mir i dobro“ da je Banjalučka biskupija pokrenula postupak za proglašenje blaženim sedmorice svećenika ubijenih u II. svjetskom i domovinskom ratu. Među njima je i don Juraj – Đorđo Gospodnetić.

         Dakle, dan kad su pobijeni Hrvati i ne samo ti nego cijelo selo Borićevac kod Udbine, slavio se kao državni praznik ustanka naroda Hrvatske i još se slavi u Bosni i Hercegovini. Srbi, na čelu sa Pupovcem, pokušavaju obnoviti taj praznik. Predsjednik Josipović je lani bio u Srbu i rekao: „kako je lijepo vidjeti petokraku na čelima“. A pod tim znakom počinjeni su zločini nad Hrvatima. Bivši predsjednik Mesić podržava to nastojanje pa su prošle nedjelje bile demonstracije pred njegovom vilom. Zašto je to bilo tako, nije tema ove propovijedi, samo sam naveo činjenice, a vi imate svi, hvala Bogu zdrav razum, pa zaključite.

         Postoje i dvije pražničke šutnje, o njima nisam nikada ništa čuo, odnosno govorilo se jedno a stvarnost je bila i jest sasvim drukčija.

            Prva je stara izgorena škola. Ja sam do sada uvijek mislio da su školu, kao i selo i župsku kuću zapalili Nijemci. Tako se govorilo, tako se pisalo. A to svi vi znate da nije istina. Školu su zapalili mjesni partizani. I nitko nije odgovarao za taj zločin. Ali koliko sam doznao zgrada škole je upisana u ratnu odštetu koju je Njemačka platila Jugoslaviji, a vidite i sami da ruševina stoji do danas. I nitko u Pražnicima nije pitao gdje su novci? Vrlo zanimljivo. I ovu istinu treba reći jasno i glasno, kao i to da su partizani tada opljačkali Gospino zlato i međusobno ga razdijelii. Prema svjedočenju ljudi iz sela zna se tko je to počinio. Interesantno da mi se i danas savjetuje da ne govorim o posljednjoj pljački Gospinog zlata.

                Drugo o čemu se ne smije ili nije smjelo govoriti u Pražnicima je ubojstvo župnika, don Ante Biskupovića. Sad ću vam reći da kanim postaviti ploču u crkvi do godine, na 70 – godišnjicu smrti. Pa evo neka i ovo bude jednom javno rečeno. Don Anti je zaprijećeno smrću, jer nije htio predati partizanima ključ škole. Sutradan je škola izgorila, a on je pobjegao u Zagreb, mislio je naći zaštitu kod mještanina, Vladimira Nazora. Čini se da do njega nije došao. Iz Pražnica su bila poslana u Zagreb dva omladinca da ga likvidiraju. Kako su mi ljudi pričali, oni su ga pronašli kod jedne žene gdje se krio, na prijevaru ga izmamili iz kuće i odveli i više nitko ne zna ništa, a ti su se navodno kasnije hvalili: „Da se Sava zakrvarila“ ili da je „zaglogoji u Savi“ (utopljen )!

               To su dvije teške pražniške šutnje o kojima se nije govorilo, a svakako su ostavile dubokog traga na psihi ljudi. Eto, ja sam iskoristio ovaj dan, jedne od velikih hrvatskih tragedija da o tome progovorim.

           I sada ćete mi reći što to ima zajedničkog sa današnjim čitanjima. Čuli smo u prvom čitanju da je Bog ponudio mladom Salamonu što zaželi da će mu ispuniti . A Salamon traži za mnoge od nas, usuđujem se reći za veliku većinu, nešto nezamislivo. Ne traži ni slavu, ni moć, ni bogatstvo, ni zdravlje nego traži „pronicljivo srce“ ili kako to neki drugi prevodioci prevode traži „srce koje sluša.“ I jer je to zatražio, Bog mu je dao i slavu, i moć i bogatstvo da je postalo čak poslovično!

         Što to znači srce koje sluša? Živimo u vremenu kada se puno govori - radio, televizija, pa i na neki način drugi mediji, sve nam to vrlo bučno govori. Govora ima svuda i na sve strane. Često slušam razgovore ljudi. I sam sam često puta u takvoj opasnosti. Doista, ljudi mehanički slušaju. Imaju zdrave uši, ali ne žele čuti ono što onaj drugi govori. I tu nastaje strahovito velik problem u međuljudskim odnosima. Premalo se danas sluša srcem. Ili, da me bolje shvatite što mislim kad kažem slušati srcem. To znači da ja kad s nekim razgovaram, želim saznati što mi onaj drugi želi reći, što mi želi otkriti ili povjeriti. Mi često puta slušamo drugoga, ali već u glavi imamo ideju što bi nam onaj drugi mogao i trebao reći i prema toj ideji smišljamo odgovor, pa zapravo razgovor ne postoji, nego postoji monolog - razgovor samoga sebe sa svojim idejama o drugome. Na žalost ovo je vrlo često u današnjim obiteljima pa zato i dolazi do tako čestih rastava, sukoba generacija. Ja ne želim slušati što mi onaj drugi govori. Ne želim ga slušati srcem. Slušati srcem znači prihvatiti osobu s njezinim idejama, mislima, s onim što tu osobu muči, što je tišti.

            Toga slušanja bez srca imamo i u politici, u Crkvi, u mjestu, u obitelji… Pa i sada ovdje među nama ima onih koji ne slušaju srcem. Pogledajte ljude koji nedjeljom dođu na misu. Kad počnu čitanja sjedne se, a onda mnogi počnu međusobno ćakulat, drugi uopće ne slušaju – to znači ne pitaju se što Bog želi meni reći ovoga trenutka. Ne želimo to slušati. Ili bolje rečeno vrlo rijetki su oni koji žele čuti što im Bog govori. Pitanje je koliko vjernika stvarno sluša što se u Crkvi čita, jer su svjesni da je to riječ Božja. Ruku na srce – vrlo malo. Posebno među onima koji rijetko dolaze na misu.

            A da ne govorim za propovijed ili homiliju. Propovijed ili homilija ima zadaću da ono što je pročitano iz Svetog pisma da svećenik – propovjednik to pretoči za sadašnje vrijeme i za mjesnu situaciju.

Moram reći da, na žalost, ima svećenika koji se za to uopće ne trude, drugi krivo shvate svoju zadaću pa se pretvaraju u zagovornike ove ili one političke stranke ili neke ideologije. Za takve svećenike kaže sveto Pismo da su „nijemi psi koji ne laju.“ Ovim nikako ne želim reći da sam ja u tome bez grijeha i savršen. Znam samo jedno i u to sam uvjeren da me Bog sigurno neće mnogo pitati, jer se ozbiljno pripremam za propovijed prema Evanđelju i nauci Crkve.

            Ali kod slušatelja ne postoji baš velika dobra namjera. Mnogi ne žele čuti što se govori nego odmah čim osjete da nije po njihovom „guštu“, zatvore uši i ne žele slušati, nego komentiraju. Jednima je „grop u štumku“, drugima je „brijačnica“, trećima je „što je ovo potriba govorit“, četvrtima je „ča se miša u stvari koje mu se nije za mišat“, a peti „ne žele da se svećenik dira u instituciju obitelji“, šesti sada misle „e lipo im je zabi brokvu“, a vrlo rijetki misle i slušaju „srcem“ i pitaju se koliko ovo meni može poslužiti da budem bolji čovjek i kršćanin.

            A kad sve ovo prebacimo na kućne – obiteljske stvari – na stvari mjesta, onda se vidi koliko bi se nepravdi, svađa i mnogo zla izbjeglo kad bi se htjelo onoga drugoga slušati srcem. Koliko bi više razumijevanja bilo i u odnosima djeca roditelji, roditelji djeca, a koliko bi tek bilo više mira i reda u mjestu i župi kad bi se slušalo sa srcem, a ne htjelo slušati ono što se ne reče.

           U ovakvoj situaciji ima ljudi koji trpe. Trpe pravedni. I takvim ljudima poručuje sveti Pavao: Onima koji Boga ljube, sve se okreće na dobro. Nije lako u to vjerovati, posebno onda kada sve izgleda crno i teško. I upravo tada je potrebno imati ovu snagu vjere da se izdrži. A moje svećeničko iskustvo mi govori da je ova Pavlova riječ tako istinita, jer doista, onima koji Boga ljube sve se okreće na dobro.

           I Isus nam u današnjem evanđelju poručuje: U kraljevstvo nebesko se tako lako ne ulazi. kraljevstvo nebesko je uspoređeno s blagom na njivi ili dragocjenim biserom. I treba se svega odreći da bismo došli do ovog zakopanog blaga, do ovog dragocjenog bisera. A kad danas promatramo kršćane, onda opažamo da se događa nešto sasvim drukčije: prodaje se dragocjeno blago, sakramenti, život po vjeri, sveta Misa – to najveće blago na zemlji prodaje se za ispunjenje nekih osobnih hirova.

       A tek mreža puna svakakvih riba. Na kraju se odvajaju dobre i loše ribe. To mi nećemo činiti, činit će anđeli Božji na kraju svijeta.

       I sada se nameću pitanja svima nama. Želim li ja biti među dobrim ribama, želim li ja kupiti ono dragocjeno blago, dragocjeni biser, to jest ući u kraljevstvo Božje? Ako da, onda moram tako biti uz Boga i Boga ljubiti da bi Bog meni mogao sve okrenuti na dobro. A da mi se može sve okrenuti na dobro, moram slušati srcem i Boga i ljude. I ovo je jedini put. Drugoga nema. Ili možda netko misli da će Bog na kraju njega slušati srcem kad on nikad nije ni Boga, ni ljude slušao srcem. Za takve ostaje da ga se poput nekorisne ribe izbaci van – u tamu gdje će biti plač i škripanje zubi. Na nama je sada što ćemo izabrati. Današnja čitanja su nam pokazala jasan put.