Bog Otac je poslao svoga Sina k nama,  njegova ljubav neka bude sa svima vama.

Sve vas od srca  pozdravljam na ovoj svetoj misi u crkvi. S našim životom, našom hvalom, ali i svim našim teretima i promašajima smijemo doći k Isusu koji nam želi, kao učitelj i majstor, danas pokazati novi put k Ocu. On nam daruje ozbiljan pogled na naš život i obećava nam svoju spasonosnu prisutnost i svoju otkupiteljsku pomoć i milosrđe.

Zato ćemo sada  promisliti što nam otežava život. Što je to što nas pritišće.  Da li je to naša vlastita zloća?... naše ružne sklonosti i mane?... Molimo Isusa da nam oprosti grijehe i usrdno ga molimo da nas izliječi ....

Približavamo se završetku Crkvene - to jest liturgijske godine, a nije daleko ni kraj građanske godine. Pa ćemo u našem upoznavanju posljednje knjige Svetoga pisma, knjige Otkrivenja koja nam opisuje nebesku liturgiju, a sveta misa je nebeska liturgija na zemlji, malo poslušati kako, proročkim jezikom, sveti Ivan opisuje  završetak svijeta. Svakako treba naglasiti  da su ove proročke riječi govor u slikama i te slike ne možemo jednostavno primjenjivati. Poglavlje 6. ovako opisuje:

„I vidjeh: kad Jaganjac otvori prvi od sedam pečata, začujem gdje prvo od četiri bića govori glasom kao gromovnim: "Dođi!" Pogledam, a ono konj bijelac i u njegova konjanika luk. I dan mu je vijenac te kao pobjednik pođe da pobijedi. Kad Jaganjac otvori drugi pečat, začujem drugo biće gdje govori: "Dođi!" I iziđe drugi konj, riđan. I njegovu je konjaniku dano dignuti mir sa zemlje da se ljudi među sobom pokolju. I dan mu je mač velik. Kad Jaganjac otvori treći pečat, začujem treće biće gdje govori: "Dođi!" Pogledam, a ono konj vranac i njegovu konjaniku u ruci tezulja. Tada začujem kao neki glas ispred četiriju bića gdje govori: "Mjera pšenice za denar! Tri mjere ječma za denar! A ulju i vinu ne udi!" Kad Jaganjac otvori četvrti pečat, začujem glas četvrtoga bića gdje govori: "Dođi!" Pogledam, a ono konj sivac; konjaniku njegovu ime je "Smrt" i prati ga Podzemlje. Dana im je vlast nad četvrtinom zemlje: ubijati mačem i glađu i smrću i zvijerima zemaljskim. Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu. Vikahu iza glasa: "Ta dokle, Gospodaru sveti i istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na pozemljarima?"  I svakome je od njih dana bijela haljina i rečeno im je neka se strpe još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i braće njihove koja imaju biti pobijena kao i oni. I vidjeh: kad Jaganjac otvori šesti pečat, potres velik nasta. I sunce pocrnje kao dlakava kostrijet, sav mjesec posta kao krv. I zvijezde padoše s neba na zemlju kao što smokva smokvice stresa kad je potrese žestok vjetar. Nebo iščeznu kao savijena knjiga, a sve se planine i otoci pokrenuše s mjesta. Kraljevi zemaljski, i velikaši, i vojvode, i bogataši, i mogućnici, rob i slobodnjak - svi se sakriše u spilje i pećine gorske govoreći gorama i pećinama: "Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga koji sjedi na prijestolju i od srdžbe Jaganjčeve. Jer dođe Dan onaj veliki srdžbe njihove i tko će opstati!"

Imajući ovo u vidu pokajmo se za svoje grijehe i propuste...

Gospodine Isuse Kriste, ti si majstor našega života, Gospodine smiluj se.

Gospodine Isuse Kriste, ti nam pokazuješ put k Ocu, Kriste smiluj se.

Gospodine Isuse Kriste, ti nas učiš putu pravednosti i mira, Gospodine smiluj se.

Velikom otvorenošću prorok Malahija upire prstom u rane svoga vremena. U isto vrijeme podsjeća na  Boga stvoritelja svih ljudi koji daruje spasenje i komu dugujemo strahopoštovanje. Njegove riječi su vrlo prikladne za nas danas.

U dubokoj privrženosti  sveti Pavao govori u prvom pismu Solunjanima, koje je ujedno najstarije od svih njegovih pisama. On im je zahvalan da su prihvatili Evanđelje koje im je propovijedao - tako mogu donijeti obilate plodove.

Imati vlast nad drugima je velika opasnost u politici, ali i u Crkvi. Tome nasuprot, Isus naglašava: Svi mi ljudi stojimo pod riječju Božjom. Samo je jedan učitelj i majstor - Krist, Gospodin.

Našim molitvama i potrebama se obratimo Bogu, koji je otac svih ljudi.

-          Vjera je mnogo više od zbirke zapovijedi i pravila.  Pomozi svim kršćanima da spoznaju kršćanstvo

kao mjerilo svoga života, molimo te

-          Daj djeci i mladima ljude  koji im mogu poslužiti  kao orijentir u životu, molimo te

-          Tješi sve ljude, posebno one koji se o blagdanu Svih svetih osjećaju osamljeni i žalosni i jačaj ih

jakošću koja proizlazi iz vjere, molimo te

-          Molimo za sve ljude, koji trpe pod vlašću drugih ljudi. Podari im slobodu i pravednost za jedan

ispunjeni život, molimo te.

-          Primi sve pokojne naše župne zajednice, sve bezimene i zaboravljene u slavu svog nebeskog

kraljevstva, molimo te

Jer ti Bože poznaš našu nutrinu, tebi se možemo povjeriti sa svime što jesmo i što imamo. Tebi neka bude hvala i slava u vijeke vjekova.

Isuse, toliko mjerila određuje moj život,

sekunde, minute, dani,

metri i kilometri,

grami i kilogrami.

Isuse, s toliko mjerila me mjere

prema nadarenosti  i vremenu

prema uspjehu i poslovnosti,

prema dobitku i profitu.

Isuse, koliko puta su već tebe izmjerili,

kao prijatelja ljudi i revolucionara

kao socijalnog kritičara i čudotvorca

kao onoga koji podržava i brani okoliš

Isuse, kako sam sretan kad znam da me ti jedini mjeriš

svojim prihvaćanjem i ljubavlju.

Koliko je to nevažno kako me drugi mjere i prosuđuju i osuđuju.

Važno je ono što ti o meni misliš i sudiš

da me ti držiš kao mjerilo svih stvari

pa tako i moga života.

U našim razmišljanjima  o svetoj misi smo govorili o ulozi žrtve u povijesti religija. Govorili smo o ulozi Pashalnog  jaganjca i Kristovoj žrtvi  na križu kao početku novog saveza novog Božjeg naroda s Bogom. Prošli put smo počeli razmišljati o obredu svete mise. Malo smo razmišljali o prvom obredu i činu, a to je križ. I rekli smo da kad kršćanin čini znak križa jednim činom pokazuje cijelo Vjerovanje, a kad izgovara riječi u ime Oca i Sina i Duha Svetoga da izražava svoju vjeru u vječno i neraskidivo Trojstvo.

Danas ćemo ići jedan korak dalje.  Odmah nakon pozdrava i kratkog uvoda slijedi pokajnički čin. Iako  mnogi zakasne na ovaj kratki obred, mnogi obavljaju makinalno, a da niti i ne promisle što to znači, potrebno je zadržati se na ovom činu, jer je vrlo važan. Spomenuli smo već u našem razmišljanju o svetoj misi jedan vrlo stari Crkveni spis, a zove se Didache ili Nauk dvanaestorice apostola koji govori da čin priznanja grijeha treba prethoditi euharistijskom slavlju.

Dobro je napraviti, na početku, jednu usporedbu: na sudu nas drugi optužuju da smo pogriješili i sagriješili, a ljudi često puta troše velike novce na odvjetnike i dokazuju svoju nedužnost i ondje gdje je očito da su krivi. A mi ovdje sami priznajemo  da smo krivi. Ne znam koliko smo svjesni ove činjenice.

Zaustavit ćemo se malo na osobnoj krivnji ili grijehu. Ima puno ljudi koji govore nisam ništa kriv, nisam ništa sagriješio. Takvi već u startu lažu jer, Biblija, a Biblija je riječ Božja i zato ne laže, govori u prvoj Ivanovoj poslanici:  „Reknemo li da nismo zgriješili, pravimo ga lašcem i njegove riječi nema u nama." (1 Iv 1,10) I u Starom zavjetu  knjiga mudrosti govori da čak i pravednik sagriješi sedam puta na dan (vidi Izr 24,16). A puno ljudi danas ne priznaje svoj grijeh i svoju krivicu. Pada mi, ovog časa, na pamet  nedavni susret desetak ljudi s Biskupom. Postavljaju stvari ovako: Radije bez bilo kojeg svećenika, to jest župnika, nego ovog svećenika.  I onda su  ti ljudi optuživali župnika za sve i svašta. Biskup kaže: „Dobro, recimo da je župnik kriv, a kad se dvojica svađaju onda obojica imaju svoju krivnju. A jeste li vi što pogriješili protiv župnika?" Svi prisutni, osim jednoga su rekli: „Ne, mi nismo ništa krivi." Onaj jedan je pokušao biti malo objektivan.  Ako imamo pred očima gornje biblijske riječi onda se stvarno možemo pitati da li su ti ljudi sveci, ili su svojim nepriznavanjem krivnje, već na početku, pokazali da ih ne treba smatrati ozbiljno.

Ovakvih primjera imamo na svakom kutu. Zašto se velika većina brakova raspada - redovito zato što je samo onaj drugi kriv.  Zašto su mnoga djeca neodgojena i idu krivim putem u životu, jer roditelji - i otac i majka - nisu pravilno izvršili svoju ulogu. I umjesto da sebi priznaju krivnju, optužuju sve unaokolo samo ne onoga koga bi trebalo optužiti - sebe.

I jedna od najtežih stvari u životu čovjeka je priznati samome sebi da sam pogriješio. I ta nutarnja borba protiv istine u samome sebi čini mnoge ljude teškim duševnim i psihičkim bolesnicima.  Što pojedini roditelji čine da bi djeca uspjela u onom što su roditelji zamislili da je dobro za dijete. Pravi ratovi, slomovi živaca i ne znam što sve ne. Naveo sam samo par primjera, a mogao bih satima govoriti.

Veliki i poznati psihijatri, psiholozi, govore i naučavaju da bi brojne bolesti nestale kad bi ljudi sebi mogli priznati vlastitu krivnju.

I svi mi ovdje imamo, tko više tko manje,  problema sa priznavanjem vlastite krivnje, svoje vlastite grješnosti. I zato nam ovaj mali čin pokajanja, koji na prvi pogled izgleda tako nevažan, može biti od vrlo velike pomoći kako za postizanje duhovnog i duševnog mira, tako i zdravlja, a onda se to prenosi  i na tjelesni život, mir, zadovoljstvo pa i zdravlje.

A sada pogledajmo, ukratko, odnos naših grijeha prema Bogu. Odmah moram reći da će ovaj govor odbaciti oni koji odbacuju i Boga. I moj najmanji grijeh pa koliko god bio malen u mojim očima on je velika, čak neizmjerna nepravda  Bogu.  Ja sam svojim grijehom, zlim činom uvrijedio Boga.

I sada sam došao na misu. Sasvim je logično da najprije Boga molim za oproštenje. I kako to činim?  To činim tako što jednostavno sebi, a pred svima prisutnima i zajedno sa svima prisutnima priznajem da sam uvrijedio Boga: mišlju, riječju, djelom i propustom.

I nema odvjetnika, nema suda koji nas može osloboditi ove krivnje. A mi u vjeri našu krivnju, naš grijeh povjeravamo Božjem milosrđu. U misi  priznajemo da smo grješni, da smo krivi i našu krivnju povjeravamo milosrđu nebeskog suda.  Zanimljivo je malo promatrati molitvu  Ispovijedam se: Ne znam jeste li kada mislili na ono što izgovarate: Najprije priznamo svoju krivnju Bogu svemogućemu  (njemu i onako ništa ne možemo sakriti - niti ga možemo prevariti),  a onda i vama braćo priznajem da sam grješan čovjek, kao i vi svi ovdje prisutni. Ne molimo Ispovijedam se svaki za sebe, nego molimo svi zajedno i na taj način priznajemo, očitujemo da smo zajednica grješnih ljudi, potrebna Božjega milosrđa. Kad bismo na to često mislili, koliko bi nam bio život lakši u odnosu prema svima ljudima.  I nakon priznanja svoje grješnosti Bogu i ljudima, molim najprije Blaženu Djevicu Mariju, nju koja je jedina među ljudima bila oslobođena grijeha, pa molimo Božje anđele, posebne Božje ugodnike, među njima i našeg anđela čuvara, da naše molitve i kajanje prenesu pred Božje lice. I sada molimo sve svete i svetice, to jest ljude koji su bili grješni ljudi kao i mi, a sada su kod Boga, da i oni mole za nas. Koliko nam to može biti utješno kad nas izjeda osobna krivnja.

Povjerili smo sve naše pogreške i mane Bogu, u svom milosrđu on nam oprašta, a za nas se mole sveti Božji ugodnici predvođeni Djevicom Marijom.

Svatko tko razmišlja mora ovdje zastati, pred ovom veličanstvenom tajnom. U našoj svetoj misi, na čijem početku stoji naše priznanje grijeha i grješnosti, očituje se i dolazi do izražaja sasvim jasno da je misa na zemlji dio nebeske liturgije na nebu.

To još jače dolazi do izražaja  kada u Kyrie molimo za milosrđe svaku božansku osobu Presvetog Trojstva: Gospodine smiluj se, Kriste smiluj se, Gospodine smiluj se.

Izraz Gospodine smiluj se vrlo često nalazi u Svetom pismu i Staroga i Novoga zavjeta.  Izraz Gospodine smiluj se postoji od najstarijih vremena, a u mnogim liturgijama se sačuvao u svom originalnom obliku Kyrie eleison.

Ako s dubokom sviješću u svoju grješnost i čvrstom vjerom u Božje smilovanje slavimo svetu misu - tu nebesku liturgiju na zemlji - onda ćemo osjetiti velike plodove u našem životu. Ako ti plodovi izostaju, onda treba baš ovdje prekopati teren naše duše, psihe, osobe, a Božje oproštenje i po njemu i plodovi, neće izostati.