Pozdrav: Milost i mir od Boga Oca i Gospodina našega Isusa Krista, neka bude sa svima vama.

Najprije kratka napomena, danas je treća nedjelja u mjesecu pa je posvećena štovanju Presvetog Sakramenta, zato ćemo na kraju mise  imati kratko euharistijsko klanjanje.

Uvod: Liturgijski pozdrav kojim sam vas danas pozdravio ima svoj korijen u liturgijskim čitanjima. U posljednjim nedjeljama Crkvene godine drugo čitanje uzimamo iz prve poslanice svetoga Pavla Solunjanima. To je najstariji spis Novoga zavjeta koji je nam se sačuvao. Odmah, na početku svog pisma, Pavao nas podsjeća na ono što imamo od Svetog pisma: Radosnu vijest (vijest koja nas čini radosnima) koja će nam se navijestiti sa snagom, punom sviješću Duha Svetoga (završna rečenica 2. čitanja). Za ovaj dar Božji prihvatiti trebamo imati otvorene uši i ispravno srce.

A da  se bolje uživimo u ovu nebesku liturgiju na zemlji, malo se prenesimo maštom u nebo. Slušajte i u mašti zamislite. Otkrivenje  14, 1: „ I vidjeh: gle, Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto četrdeset i četiri tisuće - na čelima im napisano ime njegovo i ime Oca njegova! I začujem s neba glas, kao šum voda mnogih i tutnjavu silna groma; glas taj koji začuh bijaše kao glas citraša što sviraju na citrama. Pjevali su pjesmu novu pred prijestoljem i pred četiri bića i pred starješinama. Nitko ne mogaše naučiti te pjesme doli one sto četrdeset i četiri tisuće - otkupljeni sa zemlje. Ti se ne okaljaše sa ženama, djevci su! Oni prate Jaganjca kamo god pođe. Otkupljeni su od ljudi kao prvine Bogu i Jaganjcu; na ustima se njihovim laž ne nađe, neporočni su."

A mi smo, svatko na svoj način, okaljani i grješni zato se pokajmo da možemo dostojno sudjelovati na ovoj svetoj misi, dijelu neba na zemlji.

Ispovijedam se:

Kyrie

Propovijed

Do sada smo govorili o misi kao nebeskoj gozbi, o ulozi jaganjca i kako je došlo do toga da se za žrtvu upotrebljava jaganjac i koje je značenje pashalnog jaganjca. Danas ćemo reći nekoliko riječi o povijesti i razvoju svete mise. O misi u najranijim vremenima najviše znamo od neprijatelja kršćanstva. Naime, nekršćanima je bilo zabranjeno prisustvovati misi, a čuli su da oni tamo blaguju tijelo i piju krv pa se svašta pričalo i pisalo, tako da jedu djecu i piju njihovu krv. Crkveni pisci, takozvani apologete, su branili kršćane i tumačili pravi smisao mise. I tako možemo pratiti kako se obred mise razvijao. Biti kršćanin značilo je ići na misu.

Znamo da je već par sati nakon uskrsnuća Isus blagoslovio kruh i razlomio. „I tada im se otvorile oči." „I otvoriše im se oči i prepoznaše ga u lomljenju kruha." Sveti Pavao, u poslanici Korinćanima, daje brojne upute. On naglašava važnost vjerovanja u stvarnu prisutnost Isusa u svetoj euharistiji, ali vidi i pogubne posljedice ako se u tu prisutnost ne vjeruje: „jer tko nedostojno jede i pije, sebi osudu jede i pije što ne razlikuje tijela Gospodnjega." (1 Kor 11,29) Čini mi se da danas mnogi kršćani ne vjeruju u tu Isusovu stvarnu prisutnost.

Interesantno je spomenuti da se kršćanstvo počelo širiti iz Jeruzalema  na sve strane svijeta. Propovijedalo se među raznim narodima, kulturama, na raznim jezicima, ali Crkva od početka uči sve isto: Isus je stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina.  Naglašava onu žrtvenu narav liturgije. Od početka Crkva uči da su potrebni valjano zaređeni svećenici, kao i važnost poštivanja obreda. To je bit svete mise bila nekada, to je i danas. I tako je bilo kroz povijest.  Najvažniji kršćanski spisi su, svakako, Sveto pismo ili Biblija. To je objavljena riječ Božja. Nju je Crkva držala od početka. Ali uz Sveto pismo su nam se sačuvali i drugi spisi koji tumače ili razjašnjavaju ono što je zapisano u Svetom Pismu. Tako imamo najstariji sačuvani spis iz starih vremena, a koji nije sveto pismo. Zove se Didahe ili Nauk dvanaestorice apostola.  Dobro je da, makar jednom, čujete nešto o tom spisu. Tu se nalazi i nauk o svetoj misi i skup prekrasnih molitava čije tragove još i danas nalazimo u raznim molitvama i himnima, kako na istoku, tako i na zapadu." Evo jedan mali odlomak: „Spomeni se, Gospodine, Crkve svoje. izbavi je od zla i usavrši u svojoj ljubavi; i saberi je od sva četiri vjetra - Crkvu koja je posvećena - u svoje kraljevstvo koje si za nju pripravio."

Isus je bio Židov, slavio je židovske vjerske obrede pa nikakvo čudo da misa mnogo ima zajedničkoga sa židovskim vjerskim običajima. Isus je, kao što smo već rekli, ustanovio misu tijekom blagdana Pashe. Ova veza je bila jasna prvim kršćanima, od kojih su mnogi bili pobožni Židovi. Tako su pashalne molitve ubrzo našle mjesto u kršćanskoj liturgiji. Pa i rečenica: Svet, svet, Gospodin Bog sabaot je jedan od uobičajenih izraza židovskog bogoslužja koji je ušao u kršćansko bogoslužje.

Možda je najbliži liturgijski „predak"  mise  toda starog Izraela. Riječ toda, kao i grčka riječ euharistija, znači „prinošenje  zahvale" ili „zahvaljivanje". Ta riječ označuje žrtveno jelo koje se blaguje s prijateljima kako bi se proslavila nečiju zahvalnost. Toda počinje prisjećanjem  na neku smrtnu opasnost i potom slavi što je Bog čovjeka izbavio iz te pogibelji. To je snažan izraz povjerenja u Božju suverenost i milosrđe.

Spomenut ću ovdje jednog velikog crkvenog Oca i učitelja, svetog  Ignacija Antiohijskog, koji  piše oko 107. godine: „Pazite da imate samo jednu euharistiju. jer jedno je tijelo našeg Gospodina Isusa Krista i jedan je kalež, koji je znak jedinstva njegove krvi,  jedan je biskup, uz svećenike i đakone... Na drugom mjestu piše za one koji ne idu na misu:  „Oni se drže daleko od euharistije i molitve, jer ne ispovijedaju da je euharistija tijelo našega Spasitelja Isusa Krista."  Njegove su riječi neprijatelji Crkve često izvlačili iz konteksta i rugali se Crkvi.

155. godine  sv. Justin piše rimskom caru u obranu kršćanske mise. Zanimljivo je da čujete jednom ovaj tekst star skoro 2000 godina u kojem ćete prepoznati opis mise:

„ A u dan koji se naziva dan sunca, sastaju se svi na jednom mjestu, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen zapisi apostola i proročke knjige.  Kad čitač završi, onaj koji predsjeda ima nagovor, te nas živom riječju potakne da nasljedujemo ove uzvišene primjere.  Zatim ustanemo svi zajedno i prikazujemo molitve za sebe  i za sve druge, gdje god da su da budemo pravedni u svom životu i djelovanju, vjerni zapovijedima da bismo postigli vječno spasenje. Kada završimo s molitvama izmijenimo poljupce. A poslije molitava, kako rekosmo, donose se kruh, čaša vode i vina, pomiješane, sve zajedno pruži se onom koji predsjeda nad braćom.  On ih uzme i upravi  molitve  i hvale  Ocu svega svijeta, po imenu Sina i Duha Svetoga  i kroz neko vrijeme zahvaljuje (na grčkom euharistein) da budemo dostojni ovih darova. Kad je završio molitve i zahvale svi prisutni odgovore sa „amen". Kad je narod odgovorio sa „amen", oni koje zovemo đakonima  daju prisutnima euharistijskog kruha, vina i vode i nose ih onima koji su odsutni...

Justin započinje svoj opis i stavlja ga na „dan sunca" - nedjelju, a na taj dan je Isus uskrsnuo od mrtvih. To poistovjećivanje „dana Gospodnjeg" s nedjeljom je opće svjedočanstvo prvih kršćana.

Spomenut ću samo da postoje brojne stare liturgije; liturgija sv. Marka, sv. Jakova, sv. Petra koje se i danas slave na raznim krajevima svijeta i vrlo su bogate  i lijepe. I za završetak evo nešto iz jedne te drevne liturgije:

Imajte sve ovo na umu, zvukovi i tišine u prvim misama Crkve. Ponovo ćete ih susresti u nebu, kada ćemo pobliže razmatrati Knjigu otkrivenja. Susrest ćete ih u nebu kada sljedeće nedjelje dođete na misu.