Pozdrav:

               Duh Gospodnji, koji daruje mir i jedinstvo, neka bude sa svima vama.

Uvod:

             Naš svijet je pun napetosti i podjela. Isusova Crkva u svom temelju ima Božji poziv, ali živi u stvarnosti ovoga svijeta i nije pošteđena napetosti i podjela.

Ovih dana se govori i moli za jedinstvu kršćana, pa bi se svatko od nas trebao upitati koliko mi, svatko od nas, doprinosi jedinstvu kršćana time što smo i kako smo povezani s Isusom.

                     Promislimo možemo li za sebe reći da smo povezani sa Kristom…

Molitva vjernika:

         Preporučam za Molitvu vjernika otpjevati „Bože daj mir jedinstvo“ ili one zazive iz litanija Svih svetih, koji govore o Crkvi i jedinstvu!

Meditacija:

Otpust: Trebamo biti sigurni da ćemo, kad god se vezujemo uz Isusa Krista, doživjeti snagu. Neće nas od toga odvratiti ni doživljaj nejedinstva i neistine. Povezani s Gospodinom znači da idemo i s njegovim blagoslovom. Tako neka vas blagoslovi svemogući Bog: Otac, Sin i Duh Sveti.

Propovijed:

     Čovječanstvo je podijeljeno. Dovoljno je pogledati novine pa da se u to uvjerimo: ratovi, nemiri, protjerivanja..

             I kršćanstvo je podijeljeno. Završili smo molitvenu osminu za jedinstvo.

Podjele, rascjepi, nejedinstvo –postojalo je skoro od samih početaka Crkve. O tome smo čuli u

poslanici koja je uzeta iz Pavlovog pisma zajednici u Korintu. Ovo pismo je Pavao pisao petnaestak godina nakon Gospodinova odlaska na nebo. Tu se on žali zbog stanja u zajednici, da među njima postoje svađe i razdori, da jedni govore: ja sam Petrov, drugi ja sam Pavlov, treći ja Apolonov, a onaj opet: ja Kristov. I završava ovaj pasus uzdahom, bolje reći bolnim pitanjem: Zar je Krist razdijeljen?

Zar je Krist razdijeljen?

Ovom rečenicom Pavao ulazi u bit problema:

Mi kršćani smo razdijelili jednog Krista – jer postoji samo jedan Krist.

Mi smo ga raskomadali. A zašto? Tko pozna Crkvenu povijest, dolazi do zaključka da je podjela došla – i to uvijek – iz čisto političkog razloga, ili iz osobnih krivih predodžbi ili iz zavisti.

Ako gledamo na kršćanstvo cijeloga svijeta, pitamo se je li Krist razdijeljen?

Ovo pitanje je upućeno uhu svakog pojedinog kršćanina ili kršćanke.

Postoji opasnost za svakoga od nas da, u svojoj vlastitoj vjeri, Isusa, na neki način, raskomada i usvoji samo u komadićima.

To se događa kad netko uzima samo ono što se njemu od Isusa sviđa.

Netko slavi Isusa zbog njegovog opraštanja grješnicima, ali ne želi čuti njegovu propovijed o Božjoj pravdi.

Ondje se netko raduje Isusu u romantičnoj sceni jaslica, ali ga ne želi vidjeti na križu i ne želi to prihvatiti.

Mnogi su uvjereni da je Isus bio dobar čovjek, ali da je on bio i Sin Božji, to prešućuju.

Tu se netko angažira na svim poljima u službi potrebnih i bijednih i sve to čini izričito u ime Crkve, ali ga nema na nedjeljnoj misi, gdje bi pokazao i svoju ljubav prema Bogu.

Tu se netko veseli liturgiji, traži u okolici najljepše crkve, prekrasne ceremonije, vatrene propovijedi, ali to što godinama vara svoga muža ili ženu, to ih najmanje ne dira.

Tamo netko vrlo zanosno pjeva „Tebe Boga hvalimo“ na kraju Mlade mise, ali zato će za ručkom najpogrdnijim riječima kuditi papu, koji je konzervativan, biskupa, koji nema pojma, župnika, koji je već predugo na župi i sasvim nesimpatičnog kapelana.

Tko tako razmišlja i postupa, komada jednog Krista.

Tko tako postupa i razmišlja, komada jednu vjeru u jednog Isusa Krista.

Tako jedan Krist u raskomadanom tijelu.

Zgrada vjere se polako pretvara u ruševinu.

Čini mi se za nas, za mene i tebe, previše važnim ono što sam možda malo prenaglašeno rekao, a to je da moj život kao kršćanina, kao Krista ne smije biti razdijeljen. Prema paroli koja se zna čuti: nedjeljom sam kršćanin, radnim danom čovjek. Ja sam kršćanin cijeloga života, uvijek i svagda, a ne samo onda kada i ako to meni odgovara.

Cijeli moj život je orijentiran na Krista.

U svemu i svima ga mogu susresti i služiti mu.

U svemu ga mogu i zatajiti.

Cijeli moj život je orijentiran na Krista, a ne samo dio.

To je prva lekcija koju su dobili učenici od svoga Učitelja i Gospodina. On ih je pozvao u njihovoj svagdašnjici, kod njihovog normalnog posla: bacali su mreže u jezero, uređivali su mreže.. Moj cijeli život je vezan uz Krista.

On me zove da ga nasljedujem kad mi neki posao postaje pretežak, dosadan, kad ga hoću odbaciti, on želi da ga uz njegovu pomoć dovršim. Možda i da nešto žrtvujem za prijatelja koji je u teškoj situaciji.

On me poziva da ga nasljedujem i onda kad se svuda oko mene napada Crkva. Ne trebam započimati nikakve teške diskusije. U velikoj većini slučajeva to neće doprinijeti ničemu. No, mogu reći da pripadam Crkvi i da, usprkos greškama pojedinaca pa i u vodstvu, njoj zahvaljujem za mnoge stvari i da u Crkvi nalazim svoj dom.

On me poziva da ga nasljedujem i onda kad me sretne dosadna i svadljiva susjeda, baš onda kad je ne trebam i koja uvijek pripovijeda isto. Pokušat ću joj se nasmiješiti, koliko je moguće prijateljski je susresti, jer je i za nju Krist umro.

A ovo tako lijepo zvuči! Živjeti takav život ne ide od danas do sutra. Treba se uvijek truditi da bismo vodili takav život. Takvo nastojanje je potrebno dokle god smo na zemlji. Onda kad se više ne budemo trebali truditi, bit ćemo u raju.

Da li je Krist razdijeljen?

Ako se svaki od nas potrudi ne komadati Krista u našem životu, ako je naš život prožet vjerom u njega, onda je i to služenje jedinstvu vjere i kršćana. Tako konačno služimo i jedinstvu svijeta, jer Crkva je i znak i oruđe jedinstva, koje povezuje ljude s Bogom i ljude međusobno..

Doživljaj tamne noći

Tama Boga (Božja tama) nije nikakav znak našeg vremena. Svako tko krene na put prema Bogu mora, prema Ivanu od Križa, proći kroz tamnu noć. Ivan razlikuje tamnu noć osjećaja i tamnu noć duha. U toj noći nas Bog sam uzima u svoju školu. On nas sili da razlikujemo svoje slike i projekcije o Bogu. On nas sve više i više prosvjetljava da ne trčimo za našim vlastitim predodžbama o Bogu, nego da se potpuno otvorimo drugačijem Bogu kojega nalazimo s onu stranu naših osjetila. To je tipični paradoks u koji uvijek upadamo ako govorimo o Bogu i o doživljaju Boga. S jedne strane trebamo slike Boga, a s druge strane moramo sve to odbaciti da bi se mogli otvoriti neopisivom i nedohvatljivom Bogu. S jedne strane trebamo, za naš duhovni put, doživljaj Boga, a s druge strane moramo se odricati ovog iskustva. U tamnoj noći ipak nešto doživljavamo, a ono što doživljavamo je tamna sjena Boga. Susrećemo se s golom vjerom koja nadilazi iskustvo i koja nosi onda kada ništa ne doživljavamo.

Propovijedi:

1.

Kako doći k svjetlu

            «Puk koji je hodio u tminama, žarka svjetlost obasja, onima koji sjeđahu u tmini smrtnoj žarka svjetlost osvanu… Od tada je propovijedao Isus: Obratite se, blizu je kraljevstvo Božje.» (Mt 4. 16 –17)

            Umjetnost jednog klauna sastoji se u tome da on, raznim komičnim potezima, navede ljude na razmišljanje. To je vrlo uočljivo kod velikog ruskog klauna Olega Popova. U njegove nezaboravne nastupe ubraja se i sljedeća scena:

            U velikom cirkuskom šatoru vlada tama. Nakon par trenutaka upali se jedan reflektor koji baci krug svjetla na pod pozornice. U veoma velikim cipelama i predugačkom ogrtaču, s malim koferićem u ruci, tetura se klaun iz tame prema ovoj svijetloj površini. Kad ju je dohvatio, prostro se na pod kao da se sunča i grije na suncu. No, to zadovoljstvo traje vrlo kratko, jer se svjetlo prebaci na drugu stranu pozornice. Klaun trči za svjetlom – ovaj put legne čitavim tijelom na svijetlu površinu da bi zadržao svjetlo. Uzalud – svjetlo mu pobježe.

            Klaun pokušava još jednom, sada pokušava uhvatiti svjetlo i zadržati ga u svom koferu. Izgleda kao da mu je uspjelo i kad kofer zatvori, u cirkusu nastane potpuna tama. Tada on otvori kofer i istrese, velikim pokretom, svjetlo u cirkuski šator u kojemu tada sve zabliješti i zasvijetli i svi opet slobodno dišu.

            Ovdje dolazi do izražaja klaunova čarobnjačka moć. Zbog velikog životnog iskustva i poznavanja ljudi, on zna da sve što čini mora biti jednostavno i razumljivo, to je naučio kroz dugo vježbanje. U čvrstom uvjerenju da će uspjeti, ide korak po korak dalje, i to je životno pravilo klauna, kao što mora biti čvrsto pravilo u životu onih koji nešto žele postići.

            Na što je htio Oleg Petrov skrenuti pozornost svojim gledateljima? Na to da čovjek ne može živjeti bez svjetla. Bez svjetla čovjek se okreće samome sebi. A svjetlo djeluje na čovjeka tako da se on okreće višim stvarima. Na taj način čovjek ne gleda samoga sebe te tako nalazi svoju nutarnju ravnotežu, a time i zadovoljstvo i sreću. Tako će biti sposoban predati se svom djelu i životu.

            Svjetlo ima nevjerojatno veliku oslobađajuću snagu. To vrijedi za svaku zraku svjetla koja na nas pada, to vrijedi za svaku prosvijetljenu figuru, to vrijedi, na poseban način, za Isusa Krista koji je vječno svjetlo u ljudskoj osobi. Gledajući, u duhu, na Isusa prorok je prorekao: «On će biti svjetlo koje će rasvijetliti puk koji sjedi u tminama i u sjeni smrtnoj.»

            I sada se prisjećamo da sveti evanđelist Matej, neposredno na ovu tvrdnju, dodaje: »I od tada Isus započima svoje propovijedanje: Obratite se, blizu je Kraljevstvo Božje.» (4,17). To znači da svjetlo ne mora nitko na silu primiti, a istovremeno bismo trebali shvatiti što znači obratiti se. Obraćenje je poziv: «Dođi k svjetlu» (usp. Iz 49,8 i sl).

            Mnogi ljudi ne slijede ovaj poziv. Oni se plaše svjetla. Zato radije ostaju u tami iako znaju, osjećaju da bez svjetla nema života.

            I zato je, za nas, tim važnije pitanje: a kako mi možemo doći k svjetlu? Ako ovo pitanje prebacimo u biblijski jezik, onda nam se otvaraju mnogi putovi. Evo dva putokaza za te, brojne, putove.

            Pođimo od pitanja koje je Isus postavio pismoznancima: «Zašto imate loše misli u svojim srcima?» Ako ovo pitanje preokrenemo u poziv, onda on glasi: «Izbjegavaj sve tamne misli.» Tu gdje mi puštamo takve misli, one zatvaraju naše osjećaje i blokiraju naše putove, jer misli uvijek stoje iznad naših planova i djela. Vrlo velik razlog svih naših patnji, kao i svih sukoba u svijetu i u malim krugovima jest tama u našim mislima. Zato nas Biblija uvijek poziva na obraćenje i pretpostavlja, pri tome, da se okrenemo od tamnih misli k mislima punima svjetla. K svjetlu dolazi onaj koji svoju dušu učini domovinom svjetla.

            Jedan drugi put pokazuje nam psalmist: «…pogledaj na njega i zasvijetlit će ti lice.» (Ps 34,6) Ova riječ me podsjeća na Mojsija. Popeo sa na Sinaj da moli. Nadalje piše: «I dok je silazio s brda nije znao da lice njegovo sjaji, jer je razgovarao s Gospodinom.» (Izl 34,29 b) Molitve su ceste u vječnost. I zato vjernička molitva koju netko u najboljoj nakani moli, ima preobražavajuću snagu, moć. Ona čini žalosno srce radosnim, tvrdokorno srce blagim, uskogrudno širokogrudnim, slijepo srce onim koje vidi, prljavo čistim, tamno srce svijetlim. Molitva uvlači velikog Boga u naše malo postojanje.

            Zbog velikog liječničkog iskustva reče Alexis Carell: «Ja sam, kao liječnik, doživio da ondje gdje svi drugi medicinski zahvati nisu pomogli, kroz tihu snagu molitve, mnogi su izašli iz bolesti i poteškoća.» To je jedina snaga svijeta koja može nadvladati takozvane «naravne zakone.»

            Tu gdje svoje malo srce čovjek ispunja mislima punim svjetla, gdje u molitvi gleda prema onome koji može osvijetliti lice, on ne može ništa drugo, nego svjetlo - koje u njemu boravi – davati svijetu. Tako on ne čini ništa drugo, nego što je na kraju svog nastupa učinio Oleg Popov. Nakon što je uhvatio svjetlo u svoj mali kofer, otvori ga i istrese svjetlo u veliki cirkuski šator. Time želi reći: samo malo svjetla može rasvijetliti svijet. To isto govori kineska poslovica: «Ako ne možeš biti velika zvijezda na nebu, onda budi mala lampa u kući.»

2.

Slušati Isusa

U vremenima kao što su naša, u protjecanju informacija sa svih strana i u sve pravce koje doživljavamo, jest neobičan zahtjev da se pazi na posve određenu i na mene upravljenu riječ.

Pri tome mi pada na pamet jedna pripovijest Indijanca koji se šeće, s prijateljem, jednim američkim velegradom. Usred gradske buke kaže indijanski prijatelj: „Čujem cvrčka.“ Njegov prijatelj odgovori: „Ja ga ne čujem“. Nešto kasnije, ispusti Indijanac kovani novac, na što Amerikanac odmah reagira: „Tu je pala jedna kovanica.“ Indijanac će mu: „Kovanicu čuješ kada padne, a cvrčka ne čuješ kako cvrči.“

Mnoge stvari smo naučeni čuti. I to često vrlo selektivno: što u ovom trenutku potrebujem, što mi čini dobro, što tražim, što hoću slušati. Uho za Isusov poziv često moramo opet ponovno naviknuti. Tonska jačina njegove riječi nama je sigurno nekoliko puta slabija nego reklame na televiziji ili na plakatima. Sposobnost da čujemo Isusov glas ovisi o našoj pripravnosti, da li ga želimo otkriti. Besposlenost ili životna besmislica nisu utjecale na to da su prvi učenici zapazili Isusov poziv. Bila je to sposobnost jednoga iz «posve drugoga svijeta», vidjeti kako k njima dolazi i vjerovati mu na riječ.

Isusa slijediti sa svim što se ima

Naš tijek života označen je zvanjem, pripadnošću obitelji ili dužnostima, jednom prijateljskom krugu ili društvu, hobiju. Nitko od nas si ne može pretpostaviti da izađe iz te situacije. Zakon tromosti, vlastito gnijezdo, osjećaj udobnosti u njemu su jedan dio kako se ne možemo otvoriti drugim stvarima. Pripovijesti o svecima su mi primjeri kako jedan čovjek mijenja svoj život kada je poziv za drugim stilom života dovoljno jak. Jedan sveti Franjo, jedna majka Tereza, sveti Nikola iz Flue su, za mene, primjeri postupanja kako su to činili Isusovi učenici - sve su ostavili iza sebe i, bez obzira na uspjeh ili neuspjeh, odazvali se na Isusov poziv: Slijedi me!

Strah da moram promijeniti svoj život, oprostiti se od jednog ugodnog gnijezda zvanja i obitelji, vjerno čuvane šeme razmišljanja, spajamo mi s bez-domovinskim osjećajem o nesigurnoj budućnosti. Pokrenuti se kako bih mogao Isusa slijediti u svojemu životu je, često, spojeno s jednom radikalnom životnom promjenom, ali to ipak nije skok u prazno. To se može dogoditi iz povjerenja; on je mojemu životu dao jednu dimenziju koju sam tražio cijelo vrijeme. Ja se u to upuštam i slijedim njegove tragove.

Isusa doživjeti kao središte

Mi možemo učiti od prirode. Biljke i drveće u područjima siromašnima vodom, razvili su sposobnost da svoje korijenje tako duboko i daleko tjeraju rasti kako bi došli u blizinu neophodne životne vlažnosti. Jedan čovjek koji je doživio Isusa kao svoj životni izvor, pronaći će uvijek mogućnost i sredstva da stupi s njim u vezu. Čitanje sv. Pisma, molitva, slavljenje nedjeljne euharistije su «oficijelni» putovi susreta s ljudima u mojem životu. Živjeti svakodnevnicu kao «doživljaje s Isusom», jest jedna vrsta direktnog susreta.

Jedno je za kršćane neizbježno: doživljaje s Isusom međusobno izmjenjivati i između sebe pričati. Kada se susrećemo u svakidašnjem životu, važnije su novosti o zvanju, oblikovanju života i politika za razgovor, nego reći od koga imam svoju životnu radost. Za mene osobno je uvijek poseban doživljaj kad sam zajedno s ljudima za vrijeme službe Božje, danima obraćenja ili razgovorima o Bibliji. Tada se, neočekivano, dogodi da netko za svakodnevne događaje kaže: „Tu sam ga susreo, tu doživio!“

Labirint

Na današnju nedjelju, na kraju molitvene osmine za jedinstvo kršćana, dolazi mi, više nego obično, pred oči labirint. Na ulazu katedrale Notre Dames u Chartresu, nalazi se čuveni labirint na kamenim pločicama. Onaj tko ga slijedi u ambijentu od oko 4000 figura svetaca katedrale može, pri hodanju, duboko meditirati o svim životnim pričama svetaca koji su vjerovali u Isusa, dali se od njega osloviti i svoj život oblikovali po njemu. Svaki koji tu počinje hodati, može sagledati svoju sredinu u Isusu. Ovo hodanje prema mom vlastitom životnom cilju i k zajedničkom cilju, jest zadatak od nekoliko časova - ovdje u Chartresu. To koračanje je životna zadaća za svakoga koji je otkrio u Isusu svoje životno središte. To traje godinama obeshrabrenja da cilj još nije postignut, te nas često dovodi do rezignacije. Završni doživljaj onih koji idu ovim labirintom jest da oni svoje središte, njega, Isusa – doživljavaju u hodanju.

P. Feri Schermann