32. nedjelja kroz godinu B -2012

User Rating: 0 / 5

Star InactiveStar InactiveStar InactiveStar InactiveStar Inactive
 
 

Pozdrav: Gospodin, koji je vjeran u djelima svojim, neka bude s vama.

Uvo          Danas  je 32 nedjelja kroz godinu, na koju vas srdačno pozdravljam. Danas je i 11.XI. kad se slavi blagdan sv. Martina, pa ako ima koji Martin u mjestu, čestitam mu imendan.

            Evo nekoliko riječi o tom svecu. Rođen 316. u današnjoj Mađarskoj - prema tamošnjim tradicijama dva grada se hvale kao mjesto njegova rođenja, ja sam bio u oba mjesta. To su Sombateli i Panonhalma. Krstio se kasno. Po očevoj želji je stupio u vojnu službu. I dok je obavljao službu, sreo je jednog siromaha koji se smrzavao, pa je, bez razmišljanja, skinuo svoj vojnički ogrtač rasjekao ga mačem na pola i polovicu dao tom siromahu. Iduće noći mu se ukazao Isus zaogrnut u onu polovicu ogrtača. To je toliko utjecalo na Martina da se krstio i stavio se u službu obrane i širenja vjere. Postao je ubrzo poznat pa su ga ljudi htjeli učiniti biskupom. Nije to želio pa je pobjegao i sakrio se među mnoštvom gusaka. A one su svojim gakanjem otkrile da se tamo nalazi. I zbog toga je, u Europi, danas običaj da se jedu pečene guske, kako ih u Austriji nazivaju „Martinigans". Kao biskup istakao se revnošću i umro je na glasu svetosti. Vrlo brzo se njegovo štovanje proširilo Europom. Jer je ovo prvi svetac iza osmine blagdana Svih svetih, pripovijeda se da je Martin zakasnio, jer je obilazio krčme pa se danas kuša mlado vino. Poseban običaj su Laterne - svjetiljke koje djeca prave i s njima, na sinoćnju večer, obilaze selom i gradom.  Još su uz njegov blagdan vezani brojni drugi običaji. U nekim krajevima sa svetim Martinom počima vrijeme poklada. 

        Mi se pripravimo na slavljenje ove svete Mise i molimo Isusa, velikog i vječnog svećenika, da nam se smiluje što smo puno puta zaboravljali i zaboravljamo vrijednost ove euharistijske žrtve. Ujedno probudimo živu vjeru u Kristovu prisutnost  među nama.

  Molitva vjernika:
 Dobri Bože, ti si ljudima blizu, onima koji ispravno žive; usliši naše molitve:
  • Za ljude koji trpe zbog životnih laži drugih: jačaj ih u njihovim nevoljama, molimo te
 •·        Za ljude kojima nedostaje najpotrebnije za život, ukloni njihovu bijedu, molimo te
      •·   Za one koji sebe smatraju uspješnima, a to baš i nisu, dovedi ih do spoznavanja samih sebe, molimo te
      •·   Za ljude, kojima čovjek više vrijedi nego propis, nagradi njihovu muku, molimo te
      •·   Za one koji traže spasenje i sreću na stranputicama: pokaži im pravi put, molimo te
     •·    Za naše pokojne,  nagradi ih za sve lijepo što su drugima učinili, molimo te
 
Jer ti Isuse Kriste, spasavaš ljude koji te očekuju. Za to ti slava s Ocem i Duhom Svetim, sada i u vijeke vjekova.
 
Meditacija
 
"Kriste,
ti si u neprestanoj potrazi za mnom.
A da te nisam ni vidio
Ipak sam te ljubio.
 
Neprestano si govorio:
Živi ono što si od
evanđelja shvatio
pa i ako je sasvim malo.
 
Navješćuj moj život među ljudima.
Zapali vatru na zemlji.
I slijedi me.
Jednog dana sam shvatio
uvijek si htio moju konačnu odluku. "
(prema Frer Roger)

 Propovijed

 Zanimljivi su današnje prvo čitanje i evanđelje. Ovdje je sasvim siromašna udovica  koja je „imala jedva potrebito za život" (Mk 12,44)  i žrtvovala je sav svoj imetak. I tu je, s pravom, tako obljubljeni sveti Martin, koji je, čak i prije nego je postao kršćanin, jednom siromahu dao polovicu svoga ogrtača da se ovaj ne smrzne, a da nije mislio da se, zbog toga, on može smrznuti.

I za primatelje će ova velika krepost ljubavi  dobiti svoj poseban šarm tek onda kad darovatelj  ostavi svoj vlastiti ja.  A baš to nama ljudima nije lako. I to zato što se u nama nalazi posljedica  istočnoga grijeha koja se očituje najprije u tome  da smo skloni onome što nama ide u prilog, što miluje naš vlastiti ego - ja ili što nas zadovoljava.  Biti sebičan, u nekim slučajevima, baš i nije smrtni grijeh. Ako bolesnoj susjedi ne idem nešto kupiti, nisam baš počinio teški grijeh.  Ali upravo ovdje, na ovom „odresku"  između dobra i zla, ima nešto interesantno. Ako izbjegavam zlo, ali isto tako ne činim dobro, bit ću  „politički korektan". No, zar se ne pokazuje  uistinu da je naša suvremena generacija   upola, da ne kažem  cijela,  bezvrijedna stvar? Kad bi  svi ljudi bili politički korektni - što je skoro nemoguće - onda bi jedno komunističko društvo bilo vrhunac.  A kako je bio bijedan život u Istočnoj Njemačkoj, Jugoslaviji, a da ne govorimo u Sovjetskom savezu.

Kršćanin zna da on ne bi smio biti samo politički korektan, nego da bi trebao biti  svetac. Svi bi razumjeli sirotu udovicu da nije ništa dala, nitko ne bi prekorio Martina da je projahao mimo siromaha, jer je morao ispuniti neku hitnu zadaću.

Jedan svetac devetnaestog stoljeća, za kojega mnogi nikada nisu čuli  i o njemu ništa ne znaju, ali je zato mnogo poznatiji u carskoj Rusiji. To je Friedrih Haas iz Münstereifela. Kao liječnik dobio bi mnoga priznanja da je jednostavno vršio svoju službu. Ali i on je činio više nego „što je bilo potrebno". On je besplatno liječio svoje siromašne pacijente, čak je iskoristio svoju reputaciju pred carem da se sa zatvorenicima u Sibiru postupa malo ljudskije.  Iskoristio je činjenicu da ga je car i carski dvor smatrao malo  nesretnom figurom (možda je zbog toga i bio obljubljen u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi, koja na poseban način cijeni neku vrstu  „svetih budala"). On je imao jednostavno geslo koje ne zvuči baš originalno: „Požurite činiti dobro".

Svatko zna da je činiti dobro vrlo pohvalno i vrijedno i ovaj malo iritirajući naglasak na brzini nam pomaže  da, u jednom novom svjetlu, gledamo na ono biti dobar.

I to bismo mi stvarno trebali činiti. To je jedna situacija gdje je sasvim sigurno potrebno dovesti u pitanje ono dosadašnje. Da, postavimo sami sebe u pitanje  (u našem ispitu savjesti), jesam li nekome učinio dobro i pri tome  preskočio svoju vlastitu sjenu?  Ili sam li nekome učinio nešto potrebno zato što je ta osoba prema meni nekako ugodna? Isus bi odgovorio: To čine i pogani!  Majka Terezija iz Kalkute nas potiče na „ljubav do boli".

I mi se često nalazimo u opasnosti ponašati se kao da ne vidimo tuđu potrebu pa ništa ne činimo. Doista moram pohvaliti spremnost kojim ste pomogli onu siromašnu obitelj. Poslao sam sveukupno oko 115 kilograma hrane. Vidite, nitko od vas to nije osjetio, a koliko ćemo tim jadnima pomoći. Ma dok sam pripremao ovu propovijed gledam kroz prozor  po šumi na susjednom brdu se i baš ne vidi da je zima na vratima. Ali doći će. I znate što sam pomisilo: Sveti Martin bi mi sada dao polovicu svojih drva za grijanje. Ma ja ne pitam polovicu, nego samo malo, ali baš nema puno odaziva.  Ovo sam naveo samo kao malo istinite šale.

Nego, imamo jedan drugi problem. Vidite, oni farizeji su bacali u hramsku blagajnu da se vidi, da im se ljudi dive. Ima i danas među kršćanima farizeja koji čine neko dobro da im se ljudi dive. Neki traže da se njih na svaki način spomene. Da im se čak postavi i spomen ploča da su učinili neko dobro djelo. A Isus je rekao: neka ti ne zna ljevica što čini desnica.

Sjećam se, na početku moje svećeničke službe, koliko je škandala bilo zato što nisu na Gospin kip stavili zlato onako, nego drukčije. Pozadina stvari je ova. Jedna bogata žena je dala svoj debeli lančić Gospinom kipu, s tim da se taj lančić objesi Gospi o ruku. Svi su trebali vidjeti taj lančić, a rodbina se hvalila kako je njihova pokojna teta darovala taj lančić. Nije im stalo do Gospe, nego do toga kako su, na neki način, i oni darovatelji toga. Čini se ono što godi njihovom ja. Toga u životu Crkve ima vrlo mnogo, na žalost. Ima ga u svakoj župi.

Evo, ima i drugih primjera - suprotnih ovima: recimo krizmanici kad bih ja sada rekao da moraju dolaziti u prve klupe, onda bi dolazili. Ali da li bi oni sami rekli: ja sam krizmanik i želim se i na ovaj način pripraviti za krizmu, gdje toga ima? Nema nigdje pa ni u Pražnicima. Čujem kako se govori: ća ću poć brati masline „na Banićevo" ovdje gdje sada beremo su stabla malo neurednija, ali isto urodila. Da je došlo trideset ljudi prvi put, s dvije pile i desetak djece i mladih mogla se obrati i gornja i donja ograda.  Zapravo ja čitam ovdje jednu određenu nebrigu  dijela mještana, oprostite mi ako sam iskren pa glasno razmišljam, ili kad već moram ići onda ću ići gdje su ljepša stabla. Jedno je istinito, bi bila šteta da propadne kad je Bog dao.

Pitanje je  koliko, mi kao kršćani, želimo nasljedovati primjer samoga Isusa Krista koji je, kao Sin Božji, umro na križu kao najgori razbojnik. Zašto? Iz ljubavi prema ljudima. Veli sveti Ivan apostol: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinorođenoga.

Da je vojnik Martin ovako razmišljao kao mi, ne bismo nikada imali svetoga Martina.  Da je ovako razmišljala Majka Terezija kao mi, ne bismo nikada imali glasovitu Majku Tereziju iz Kalkute.

          Da su ovako razmišljali brojni, ne bi čovječanstvo nikada imalo plemenitosti. I zašto danas u svijetu nedostaje plemenitosti? Upravo zato što nam manjka ljudi koji će dati sve od sebe pa i ono što je potrebno za život. 

           Dobro se upitati: kad bi danas Ilija došao u Pražnica, bi li našao kod ljudi spremnosti kao kod one udovice?

           Što bi danas  Isus rekao za one koji čine dobro? Bi li  i nama uputio teške riječi kao farizejima ili bi nas pohvalio kao onu udovicu? Nemojmo sebi lagati, mnogo više ima onih kojima bi Isus danas uputio stroge riječi, nego onih koje bi pohvalio. Amen