28. nedjelja kroz godinu - A 2011. - Dol (3.o sv.misi)

Star InactiveStar InactiveStar InactiveStar InactiveStar Inactive
 

Misno slavlje

Pozdrav:

Ljubav Božja koja nas je i ovdje pozvala, neka bude sa svima vama.

Uvod:

Lijepo vas sve skupa pozdravljam na ovu 28.nedjelju kroz godinu. Ova nedjelja stoji u znaku Gozbe. Prvo čitanje govori kako će Bog pripremiti gozbu za sve narode u nebeskom Jeruzalemu. Isus uspoređuje Kraljevstvo Božje sa gozbom. I mi smo pozvani na tu gozbu. U propovijedi će biti riječi o starozavjetnoj pashalnoj gozbi.

 

Pa vas pozivam da u kratkoj tišini zamislite da smo na Božjoj gozbi..... I kad nas netko pozove na pir ili na svečanu večeru onda donesemo i neki poklon. A što ćemo mi dati danas za poklon Gospodinu koji nas poziva na ovu nebesku gozbu na zemlji, na svetu misu, pa najprije  ćemo mu pokloniti ono lijepo što nam se dogodilo kroz prošli tjedan. Promislimo što je to bilo..... Poklonimo mu i ono ružno,. nama neugodno. Možda žalosno...

Mi ovdje u Dolu ne živimo u jednom, od Boga napuštenom, kraju. Ili pak, da? Da li je li naše

mjesto tako ispunjeno Bogom? Ne, kao da bi Bog napustio naše mjesto. Boga zaboraviti  znači  Boga napustiti, biti duhovno siromašan pa i onda kad se puno toga događa. Na taj način ljudi blokiraju svoj konačni smisao. Bog nas i danas poziva i privlači nas u svoje Kraljevstvo. Pitajmo se, u ovom času, povezano s molitvom za oproštenje:

Ispovijedam se...

Kada sam ja, ovih dana, izgubio Boga iz vida i iz razmišljanja - (Tišina)
Gospodine, smiluj se!
Što je ovih dana istjeralo Boga iz moga života i iz moga srca - (Tišina)
Kriste, Smiluj se/
Kako sam ovih dana bježao od Boga, čime sam to opravdavao i zašto (Tišina)   Gospodine, smiluj se!

Oproštenje, odrješenje , otpuštenje  grijeha naših podao nam svemogući milosrdni Gospodina.

Slava Bogu na visini

Molitva vjernih I:
Božje mogućnosti dosežu daleko dalje nego što mi možemo zamisliti. U to se ufamo sada kada molimo:
  • Tvoja Crkva, Gospodine, treba tebe i tvoga Svetog Duha da se kršćani ne zaokupe samima sobom i tebe zaborave.
Pošalji Duha svoga, Gospodine i obnovit ćeš lice zemlje
  • Tvoja zemlja, Gospodine, treba tebe i tvoga svetoga Duha da ljudi više ne žive bez nade i budućnosti, jer poznaju samo ovaj svijet.
Pošalji Duha svoga, Gospodine i obnovit ćeš lice zemlje.
  • Mi, tvoji ljudi, Gospodine, trebamo tebe i tvoga Svetoga Duha da ne mislimo samo na sebe i da se ne vrtimo oko sebe.
Pošalji Duha svoga, Gospodine i obnovit ćeš lice zemlje.
  • Tvoja djeca koja sada rastu trebaju tebe i tvoga Svetoga Duha da dobiju povjerenje u život i u ljepšu budućnost.
Pošalji Duha svoga, Gospodine i obnovit ćeš lice zemlje.

Ti nas zoveš u zajedništvo sa sobom, u svoja obećanja i u svoj život. Za to ti sada zahvaljujemo po Isusu Kristu, Gospodinu našemu.

Meditacija poslije pričesti

Gospodine, trebam te
kao Učitelja,
trebam te svakodnevno.
Podari mi jasnoću savjesti,
koja jedina može osjetiti tvoga Duha.
Uši su mi gluhe
ne mogu tvoje riječi slušati.
Moj pogled je zamagljen,
ne mogu raspoznati tvoje znakove.
Samo mi ti sluh možeš naoštriti,
moj pogled razbistriti,
a srce očistiti.
Nauči me do tvojih nogu sjediti
i tvoje riječi slušati.
******
K tebi mogu doći,
bio tužan ili radostan,
sretan ili brigama opterećen.
I kad dođem, znadem -
ti si na mene već čekao.
Ali nažalost, Gospodine,
rijetko ja k tebi dolazim.
Rješenje svojih problema tražim
u rastresenosti svijeta.
Pomoć tražim kod ljudi,
pokušavam pomoći samome sebi,
pa sam često razočaran i  razdvojen.
Zašto tako malo k tebi dolazim?
Jer ne vjerujem u tvoju pomoć,
ne povjeravam se tvojoj moći,
ne predajem se tvojoj ljubavi.
Zar i tebe nisam razočarao?
A ipak sad, evo me k tebi
a ti si tu kraj mene.
Pođi sa mnom, Gospodine,
oduzmi mi strahove,
podari mi vjeru.

Završna molitva:

Bože, mi opet odlazimo kući,  krećemo prema novim ili starim svakodnevicama i ne znamo što nas tamo očekuje: mirna sigurnost ili olujna svađa, radost zbog uspjeha ili besmisao koji nas pritišće. Hoćemo li sve to izdržati? U uvjerenju da si ti s nama, makar često sakriven i nama nevidljiv, krećemo na put. Daj nam snage i odlučnosti činiti ono što činiti možemo, daj nam snage da nosimo ono što ne možemo promijeniti. Daj nam mudrosti da znademo razlikovati jedno od drugoga. To te molimo, po Kristu Gospodinu našemu.

Blagoslov:

Bog neka ti bude pastir,
i neka ti dade što za život trebaš:
toplinu, sigurnost i ljubav,
slobodu i svjetlo,
povjerenje u njega,
u ljude oko tebe i u tebe samog.
I u tamnim i olujnim trenucima
i bolnim doživljajima,
neka Bog uz tebe bude,
i ponovno ti daruje novu snagu
i novu nadu.
U časovima straha i nemoći
neka u tebi probudi one snage,
koje će ti pomoći u svemu,
što doživljavaš kao prijeteće
da se uspiješ održati.
neka te Bog vodi punini života,
da budeš i postaneš ono,
što želiš biti i što jesi.

Propovijed:

Danas ćemo malo govoriti o vrlo važnoj temi za razumijevanje svete mise. Radi se o erdišnjoj izraelskoj žrtvi Pashi. Na blagdan pashe Bog je naredio svakoj izraelskoj obitelji da uzme janje bez mane, bez slomljenih kostiju, ubije ga i poškropi njegovom krvlju pragove na ulazu u svojim kućama.  Te večeri Izraelci su trebali  blagovati janje. Ako to učine njihovi će prvorođenci biti pošteđeni. Ako ne njihovi će prvorođenci  umrijeti te noći, sa svim prvorođencima u njihovim stadima.  (vidi Izl 12, 1-23)  Žrtveno je janje ubijeno kao otkupnina, umjesto prvorođenca u obitelji. Pasha je bila čin otkupljenja  „otkupljivanja". Bog nije samo izbavio Izraelce on ih je posvetio  kao „kraljevstvo svećenika, narod svet" (Izl 19,6)  - narod kojeg je nazvao svojim prvorođencem.

Gospodin je rekao Izraelcima da se svake godine spominju blagdana Pashe. Kada su došli u Obećanu zemlju, Izraelci su nastavili sa svakodnevnim žrtvama. te žrtve su pratili mnogobrojni propisi  koje nalazimo u Levitskom zakoniku, Knjizi Brojeva i Ponovljenom zakonu.

Nakon izgradnje hrama u Jeruzalemu Izrael je prinosio svoje svakodnevne žrtve svemogućem Bogu  u veličanstvenom okruženju.  Svakog dana svećenici su žrtvovali dva janjeta jedno u jutro drugo u večer kako bi iskupili grijehe naroda. To su bile glavne žrtve, ali tokom dana prinosili su brojni pojedinci. jarci, bikovi, golubovi, grlice, ovnovi  na ogromnom brončanom oltara. Svetinja hrama bila je odmah iza toga oltara, a „svetinja nad svetinjama" prebivalište Božje  - još malo dalje. „kadioni žrtvenik je stajao neposredno pred ulazom u „svetinju nad svetinjama" . Jedino je svećenicima bio dozvoljen ulaz u unutarnje dvorište hrama a samo velikom svećeniku je bio dozvolje ulaz u „svetinju nad svetinjama" samo jednom na godinu i to kratko na dan pomirenja - Jom kipur.

Jeruzalemski hram  je ujedinio sve vrste žrtava koje su se prije prinosile.  Sagrađen na mjestu gdje je Melkisedek prinio  kruh i vino i gdje je Abraham  prinio svoga sina Izaka te gdje se Bog zakleo da će spasiti sve narode. Nadam se da ste u ovom kratkom iskazu zapazili kako je hram u Jeruzalemu spojio sve žrtve u povijesti Izraela.  I zato se s pravom spominje nebeski Jeruzalem kao središte nebeske liturgije.

Najveći dan je za Izraelce ostao blagdan Pashe, kad bi čak dva i pol milijuna hodočasnika nahrupilo u Jeruzalem dolazeći iz svih krajeva tada poznatog svijeta. Židovski povjesničar  Josip Flavije u prvom je stoljeću zapisao da su na blagdan Pashe 70. godine - samo nekoliko mjeseci prije nego što su rimljani srušili hram i oko 40 godina nakon Isusova uzašašća na nebo - na hramskom oltaru svećenici prinijeli više od četvrt milijuna janjadi - točnije 256 500.

Je li sve to žrtvovanje bilo tek prazni ritual? Ne, iako je jasno da žrtva paljenica sama po sebi  nije bila dostatna. Bog  je zahtijevao i unutarnju žrtvu. Psalmist kaže: „Žrtva Bogu duh je raskajan" (Ps 51,19). Prorok Hošea govori u ime Božje ovim riječima: „jer ljubav mi je mila a ne žrtve, poznavanje Boga , ne paljenice" (Hoš 6,6). Ipak je ostala obveza prinošenja Žrtve. Znamo da je Isus poštivao židovske zakone o žrtvovanju. Svake je godine u Jeruzalemu slavio Pashu i blagovao žrtveno janje, najprije sa svojom obitelji a kasnije sa apostolima.  To je za vjernog židova bio jedini način obnavljanja saveza s Bogom, a Isus je bio vjerni židov.

Ali pasha je u Isusovu životu imala mnogo veću važnost nego kod običnog Židova. Ona je za njega bila ključni trenutak jer Isus jest Jaganjac.  Kad je Isus stajao pred Pilatom, Ivan kaže „Bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure" (Iv 19,14) Ivan je znao da je šesta ura vrijeme kada su svećenici u hramu počeli sa klanjem jaganjaca.  To je dakle trenutak žrtvovanja Jaganjca Božjeg.

Nadalje Ivan piše da ni jedna Isusova kost nije bila slomljena na križu „da se ispuni Pismo" (19,36) O kojem Pismu se govori? To je knjiga Izlaska 12,46  u kojoj je određeno da pashalno Janje ne smije imati ni jednu slomljenu kost.  Vidimo, dakle da je Jaganjac Božji kao Pashalni Jaganjac dostojan prinos, savršeno ispunjenje.

U istom poglavlju  Ivan govori da su promatrači nataknuli na izopovu trsku spužvu natopljenu octom (vidi Iv 19,29 Izl 12,22) Izop je trska propisana Zakonom kojom se na blagdan Pashe škropilo jaganjčevom krvlju.  Tako je ovaj jednostavan čin označavao ispunjenje novog i savršenog otkupljenja. A Isus je rekao „Dovršeno je!"

Recimo i to da kad govori o Isusovoj odjeći u vrijeme raspinjanja, Ivan koristi upravo izraz za haljinu koju bi nosio veliki svećenik dok bi prinosio žrtve kao što je pashalni jaganjac. Iz ovoga zaključujemo: Ivan nam jasno govori da je u novoj i konačnoj pashalnoj žrtvi Isus i svećenik i žrtva. To potvrđuju sva tri evanđelista  kad kod opisa Posljednje večere uzimaju izraze koje upotrebljavahu svećenici kod žrtve: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje.... Ova čaša novi je savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva."

Isusova će žrtva  postići ono  što sva krv milijuna ovaca, bikova i jaraca nikad neće postići. Da bi se iskupilo za uvrijede  nanesene Bogu koji je sama dobrota, čovječanstvu je trebala savršena žrtva, tako dobra, beskrajna neokaljana kao što je sam Bog.  A to je Isus, koji je jedini mogao „da grijeh dokine svojom žrtvom." (Heb 9,26).

„Evo Jaganjca Božjega!" (Iv 1,36)  Zašto je Isus  morao biti Jaganjac, a ne pastuh ili tigar ili bik? zašto knjiga Otkrivenja pokazuje Isusa  sa „Jaganjcem koji stoji kao zaklan" (Otk 5,6)  Zašto ga Misa mora naviještati  kao „Jaganjca Božjega"? Zato što se samo žrtveni Jaganjac uklapa u božanski plan spasenja.

Što ovo znači za nas danas? Sveti Pavao nam kaže: „jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist. Zato svetkujte ..      s beskvasnim kruhovima čistoće i istine" (1 Kor 5,7-8) naša svetkovina je misa.

U jasnom svjetlu  Novoga saveza, žrtve Staroga saveza imaju smisla kao priprava za žrtvu isusa Krista, našega kraljevskoga velikog svećenika  u nebeskom svetištu. I upravo je ovo ta žrtva  koju prinosimo s Isusom u misi.  I zato ponekad molimo u misi: „Prinosimo preslavnome tvojem veličanstvu od svega što si nam dao i darovao žrtvu čistu, žrtvu svetu, žrtvu savršenu..   ponizno te molimo, svemogući Bože da ruke svetog anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik " (Prva euharistijska molitva)

Nije dovoljno da je Isus iskrvario i umro za nas. Sada moramo napraviti svoj dio. kako u Starom savezu tako i u Novom. Ako želiš obilježiti svoj savez s Bogom, zapečatiti svoj savez s Bogom, moraš jesti Jaganjca - pashalnog Jaganjca, koji je naš beskvasni kruh. Počinje zvučati poznato. „Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!" (Iv 6,63) naš najveći čin štovanja je najveći čin žrtve: gozba Jaganjčeva, misa!

I naš najveći dar Gospodinu za sve što nam je učinio jest naš odgovor: „Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje" (Ps 116,13).