Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Napomena:

Tekstovi današnjeg evanđelja provociraju. Ne pokazati osjećaj osvete .  Vježbati prešućivanje

osvete, vladati bijesom i ljutnjom, oprostiti bratu i sestri koji su bezbroj puta protiv mene sagriješili. Zar se ne traži previše? Zar to ne znači potiskivati  i sakrivati vlastite osjećaje i potrebe? Kako onda ako ne želim pripadati „glupima"  koji puštaju da ih drugi iskorištava i gazi? „I onako ona ne može reći ne" „ On čini sve što hoće!" - pa konačno se i razboliti? Da li je to ono što  traži Pismo, a Isus zahtijeva?

Možda su, na prvi pa i na drugi pogled, neljudski zahtjevi koji se ovdje postavljaju. Ali zar nije upravo zbog čovječanstva potrebno postavljati takve zahtjeve?

Prvo čitanje  (Sir 27,30-28,7)

Učitelj Sirah se oslanja na  „predaju starih, koju su oni preuzeli od svojih otaca" i obavezan je, ali drži i utjecaj helenističke kulture na židovstvo nasuprot  izraelsko židovske tradicije. Što označava jednog Židova ili Židovku? Svojom knjigom pouka pokušava Sirah dati pouke koje bi mogle pomoći odgovoriti na ovo pitanje.

Za razliku od  „grješnika"  trebaju se vjernici držati „zapovijedi" i „saveza Svevišnjeg" koji je prožet praštanjem, odricanjem od mržnje.  Sirahova pravila ponašanja su određena  ovisnošću  čin- podnošenje: oni koji se ponašaju grješno osjetit će posljedice. Tko se osvećuje, osjetit će Božju osvetu, učinjeni grijesi ostaju u pamćenju Gospodnjem (28,1). I obratno, ljudi koji prakticiraju oproštenje osjetit  će Božje oproštenje (28,2). Po ovom načinu razmišljanja i tumačenja u ljudskoj ruci  leži biti dobro ili sebi naškoditi.  Sirah, dakle, slijedi pedagoški pogled: ako želiš da ti bude dobro, pa i s Božje strane, onda se i ponašaj odgovarajuće „dobro" - dakle: „Oprosti svom bližnjem nepravdu, onda će se i tebi oprostiti grijesi kad budeš molio." (28,2) Povezano s ovim ciljem je i predstavljanje Božjeg ponašanja koje počiva na međuovisnosti kao što je dano u modelu socijalne interakcije.  Tako se pokazuje slika „ljudskog" Boga koji reagira na svoje protivnike koje, također, uzima ozbiljno.  Istodobno se kod Siraha nalazi slika Boga kojemu je pridržano - nasuprot ljudi - pravo na osvetu,  bijes i srdžbu (28,5). Zato je vjernicima zapovijeđeno da se ne predaju: osveti, mržnji, bijesu i neprijateljstvu - Bog će nastupiti za one koji se na njega oslanjaju.  I time je jasan i posljednji vid Sirahova učenja: . Njegovo učenje ide za postizanjem jedne društvene ravnoteže. Spasenje i sreća nalaze se u dobrom postupku onih koji ostaju vjerni zapovijedima i misle na „Savez Svevišnjega" (28,7 ) od kojega jedinog dolazi spasenje.

Drugo čitanje (Rim 14, 7-9)

Ovaj tekst ne sadrži nikakve opomene, nego samo činjenice koje se sjedinjuju u jednoj jedinoj rečenici: Krist ljubi sve,  kako jedne, tako i druge - što je postalo jasno u njegovoj smrti i uskrsnuću. A ipak se može pitati što Pavla pokreće da poziva zajednicu na svijest. Poput Siraha želi i on dati (uostalom vrlo brižno složenu) katehetsku nauku - i to s obzirom na pitanje koje posljedice ima  „život u Kristu." Što to znači biti Crkva Isusa Krista? Radi se „prihvaćanju jedan drugoga" (us 14,1), o prepoznati se u vjeri. Sigurno je da je, s jedne strane, potrebno zahtijevati poštovanje i toleranciju jedan drugoga, a s druge strane uvijek imati na pameti ono središnje kršćanske vjere: „Krist je umro i oživljen je."  Iz toga izlazi nada  da ćemo i mi biti oživljeni, to daje smisao životu i umiranju (smrti).  Ova pripadnost Gospodinu (r 8) relativizira sve - pa i različitost životnih stilova koje prakticiraju članovi zajednice: jedni ovako, drugi onako (usp 1. Kor 7,7b).

Evanđelje (Mt 18,21-35)

Pozadina ovog odlomka je problem zajednice: može li - ako da - pod kojim uvjetima, netko biti isključen od zajedništva? Ili drukčije pitano: Kako često može jedan „grješni brat"  tražiti oproštenje i opet biti primljen u zajednicu Crkve Isusa Krista?  Petar, u ime svih,  ovako postavlja problem: „Gospodine, koliko puta trebam oprostiti svome bratu? Do sedam puta!? (r21)

Jasno je da se apostol  (s njim i zajednica) nalaze u  jednom procesu učenja: on (odnosno zajednica) je učio od Isusa da mora oproštenje stupiti na mjesto osvete.  A ipak, treba li ovo oproštenje imati i neke granice? Tako Petar čini račun koji počiva na jednoj židovskoj rečenici koju on proširuje: oproštenje je moguće jednom, dva puta, tri puta, ali četvrti ne.  Petar sada broji - kao dobar učenik - do sedam puta. Isusov odgovor  podiže sve granice (neovisno o prijevodu: sedamdeset puta sedam ili sedamdeset i sedam)  - i ne postavlja nikakav preduvjet da bi se „grješni brat" trebao prije obratiti (i Gadova oporuka - testament  preporuča  oproštenje prema  besramniku). U Crkvi Isusa Krista nitko ne smije snositi krivnju (članovi smiju pristupiti oltaru kad se pomire jedan s drugim). Oni koji su bili sagriješili zbog toga ne smiju biti izbačeni, jer članovi zajednice uvijek doživljavaju oproštenje.

Ovo Isus tumači u prispodobi o sluzi koji je dugovao svom kralju deset tisuća talenata. I ne samo da je doživio strpljivost, nego i potpuni otpust duga (18, 23-35). Dug sluge je bio tako velik da prelazi sve predodžbe (ako se promisli da je tada jedan denar bila dnevnica nadničara i da deset tisuća talenata odgovara sumi od 50 miliona denara).  Kako je mogao dužnik vratiti tu veliku sumu? Kako je bilo nestvarno njegovo obećanje da će sve vratiti (r 26).

Koliko je bila neshvatljiva i neizmjerna veličina duga, još veće je kraljevo milosrđe.  Ne samo da je produžio rok vraćanja (tako i tako potpuno nezamislivog duga), nego daje potpuni oprost duga . I kad je tako bogato darovani naišao na jednog kolegu, traži od njega hitno vraćanje  onoga što mu je drugi bio dužan: „Plati što si dužan" (r 28). Čini se da je njegov dužnik bio  dužan tek 5-milijunti dio  onoga što je sluzi darovano, tako da ovaj zahtjev izgleda potpuno groteskan.

I opet se okreće scena, koja se malo prije odigrala pred kraljem - reakcija sluge koji je tako bogato darovan je više nego šokirajuća. On dade dužnika baciti u tamnicu  „dok mu nije vratio duga"( r30).  Dugovanje u Palestini nije bilo uobičajeno - na što ukazuje srdžba drugih slugu. Kraljev zahtjev za dugom je tako zaodjeven u pitanje  na koje treba odgovoriti dužnik, ali i svi slušatelji. Potražnja duga pomoću mučenja (u Izraelu nepoznato osim na Herodovu dvoru)  pokazuje svu bezizlaznost slučaja (r34). Kako je mogao sluga vratiti tu ogromnu sumu koju je bio dužan?

Prispodoba završava izjavom da će sa svakim  koji drugome ne oprosti od svega srca, tako postupiti nebeski Otac (r 35). Tko želi  od Boga doživjeti neizmjerno milosrđe, ne može se u životu drukčije ponašati.

Misno slavlje

Pozdrav:

Milost i mir od Gospodina u svetom okupljanju Crkve Božje neka bude sa svima vama.

Uvod:

„Ne daj se pogaziti", „Ne budi mekušac", „Uzvrati, udri ako te tko napadne", slušaju djeca od najranije dobi. „Upoznaj svoja prava i usprotivi se", govori se mladima pri upućivanju u život. Danas se vrlo brzo nauči kako se treba ponašati: ne pokazivati slabe strane, biti bolji nego drugi učenici, nego kolege i kolegice, ništa ne nuditi, probijati se - po potrebi i silom, napredovati preko leševa - sve su to životne devize današnjeg, duhovno vrlo siromašnog, društva - sve je to duh našega vremena.

A Bog postavlja sasvim druga mjerila. Njih možemo pročitati u Isusovoj osobi, njegovim riječima i djelima. Ovdje smo da njega čujemo i da, po njegovim riječima, usmjerimo naš život. Molimo ga, na početku ovog slavlja, za milost:

Ispovijedam se..

Gospodine, stojimo pred tobom s pogreškama i slabostima -  Gospodine smiluj se

Gospodine Isuse Kriste, ostavljamo dobro, a okrećemo se zlu - Kriste smiluj se...

Gospodine,  molimo te za oproštenje i odvažnost da sami možemo  oprostiti    -  Gospodine smiluj se.....

U ljubavi svemogući i dobri Bože, ti si nam, u Isusu, dao spasenje i oproštenje. Oprosti nam grijehe i pokaži nam se kao milosrdni Bog koji ide s nama. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu...

Molitva  vjernih:

Uvijek je bilo teško postupati s grijesima, s ljudima koji su na sebe navukli grijehe. Zato te danas molimo:

-           Za narode i grupe koji žive u ratu i neprijateljstvu -  Gospodine, smiluj se (može se pjevati)

-           Za sve koji u Crkvi i društvu odlučuju o pravdi i nepravdi - Gospodine, smiluj se.

-           Za sve koji su se utopili u mržnji i osjećaju osvete, za sve koji su podigli zidove mržnje i podjele i više ne nalaze puta novom početku - Gospodine smiluj se.

-   Za sve koji mole oproštenje, ali ne osjećaju ni oproštenja, ni pomirenja  -   Gospodine, smiluj se.

-    Za sve ljude koji mogu oprostiti i imaju snage da zadobivene  rane u tišini nose -   Gospodine, smiluj se.

Gospodine Isuse Kriste, ti si na sebi ponio naše grijehe i time nam otvorio put u život. Zahvaljujemo ti i hvalimo te, sada i u vijeke vjekova.      Amen.

Propovijedi

a)

Oproštenje

Oprostiti -  teška stvar

„Oprostiti i zaboraviti" izjava koju se često vrlo brzo izgovara ako nema nikakve velike posljedice za onoga koji treba oprostiti i zaboraviti. A što onda ako ono što je meni učinjeno prelazi sve granice i razumijevanje? Ako se opterećuje život, oštećuje ili čak uništava? Onda ljudi dolaze do svojih granica i traže da se dužnici privedu odgovornosti.

Medijska buka  traje dok su ročišta i kad konačno, nakon mjeseci, sudac izgovori svoju  riječ presude. Nastupi olakšanje sa strane oštećenih ako kazna odgovara (težini slučaja kako oni zamišljaju), a razočaranje ako to nije slučaj.

Ali oprostiti i zaboraviti? Da li je to stvarno moguće? „Pišem upravo jedan obračun. Pri tome mi pada na pamet pitanje mogu li ja njemu oprostit, što mi je učinio...  najprije mi je sve oduzeo... a onda da mu oprostim da on može umiriti svoju nemirnu savjest. Ne znam što velikog trebam promisliti pa ipak..." tako piše na jednom internetskom forumu za pomoć  jedna žrtva zlostavljanja.

Koliko često moram... oprostiti?

Petar pokušava trgovati. Je li  dovoljno do sedam puta oprostiti?  Iz perspektive jednog pobožnog Židova,  to je prilično širokogrudno. Jedan, dva, možda tri puta oprostiti moguće je zamisliti, ali ni u jednom slučaju  četvrti put, tako je Petar učio u svojoj mladosti. I kad je u svom računu došao do sedam, jasno je da je Petar dosta naučio u Isusovoj školi: oprostiti je bolje nego osvetiti se. Isus ne dopušta računanje krivnje iako to na prvi pogled izgleda: „ne sedam puta, nego sedamdeset i sedam puta" (r.22)  I prije nego je Petar mogao išta knjigovodstveno započeti,  Isus počima prispodobu.

Isus pripovijeda o kralju koji je želio srediti račune sa svojim podanicima.  Jedan od tih ne može isplatiti, što konačno ne začuđuje: ipak je kralju dužan ogromnu svotu novca, deset tisuća talenata, ili 50 milijuna denara: da bismo razumjeli visinu duga, recimo da bi jedan najamnik morao raditi 50 milijuna dana teškog rada da bi vratio novac koji je bio deset puta veći od prihoda kralja Heroda.

Kako se mogao taj veliki dug vratiti?  Na taj način prezaduženi moli, u svojoj bezizlaznosti, kralja za strpljenje i obećava sve vratiti.  A kako misli to učiniti? Ljudskim mjerilima to nije moguće. I zato je kraljeva reakcija još teže zamisliva: „Imao je sućuti", tako Isus pripovijeda „oprosti mu dugovanje." (r 27) Kralj - netko tko može biti tako darežljiv.  Njegovo mjerilo je „sućut" - ispunjeno sudjelovanje na situaciji onoga nasuprot. Sućut je poticaj da pokaže milosrđe i dužnika u takvoj jadnoj situaciji podrži. „Što je drugo sućut, nego osjećati tuđu bol  u našim srcima, po čemu smo onda potaknuti pomoći koliko možemo?", tako piše sveti Augustin (De civitate dei IX,5). Tu je netko tko vidi bijedu iza duga i tko ne postupa po računici, niti po knjigovodstvu nego, u prvom planu, stoji njegova briga za čovjeka i njegovo dobro. Tako onaj kome je oprošten dug može dalje ići olakšan i bez problema.

„On nije htio ..."

Isus ide u pripovijedanju dalje.  Jedva se oslobodio svoga tereta duga kralju, susretne čovjeka koji  mu je bio dužan sto denara - plaća za, otprilike, sto dana. I odmah traži podmirenje duga. I ovaj dužnik se ponašao isto tako kao onaj malo prije pred kraljem, baci se pred njega i moli: „Imaj samilosti sa mnom, sve ću ti isplatiti." (r 29 - usp r.26).

Ne izgleda nemoguće da bi se ovaj dug mogao vratiti. I zato je reakcija onoga kome je sav dug bio oprošten, s dvostrukog gledišta, nerazumljiva: „On nije htio, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ovaj ne isplati duga". (r.30) On se povlači, ne želi s njim razgovarati, ne želi vidjeti nevolju u kojoj  se nalazi sluga kao i on.  Onome kojemu je udijeljeno milosrđe i smilovanje, čini se da je oboje strano; ono što je on prihvatio za sebe, ne dopušta drugima.  On se postavlja na odstojanje, distancira se nutarnje i vanjski od događanja.

„Oni su bili veoma rasrđeni..."

Ne pripovijeda se ni o kakvoj reakciji onoga koji je bačen u zatvor zbog duga, koji je sada postao žrtva. Čini se da je bez obrane prihvatio sve što mu je nabačeno, bez priziva, bez protivljenja.  Tu su drugi: oni se srde. Pitanje je zašto se srde: da li zbog dugovanja koje nije bilo uobičajeno u Palestini, ali je njihov kolega u takav dug ušao pa se zbog toga srde? Ili je njihov bijes nastao što jedan dužnik nije imao smisla za bijedu drugoga?  Ili su imali sućuti i smilovanja s onim koji je bio bačen u zatvor pa drže njegovu stranu kao borbu za siromaha?

U svakom slučaju  njihov bijes je bio tako jak da su otišli i sve dojavili kralju. Njegov bijes uzima takvu mjeru prema onome kojemu je sve bilo oprošteno: ponavlja se nemilosrdni proces i bez ikakvog tumačenja i priziva ovoga predaje sudskim slugama da ga muče „dok ne isplati cijeloga duga" (r 34). Kad se uzme veličina duga, onda mu nije preostalo nego  doživotno mučenje. I tako bezizlaznost situacije postaje jasna.

Oprostiti i zaboraviti?

Koliko puta trebam oprostiti, pita Petar za brojne ljude onda i danas.  Beskrajno često - je poruka  evanđelja.  Ne može se nekome predbacivati  krivnja u kršćanskoj zajednici.  Kršćanski život mora biti prožet milosrđem,    a da li je svima obećano božansko beskonačno milosrđe?

A ipak, postoji li granica? Da, u određenim okolnostima stvarno nije moguće oprostiti i zaboraviti. U slučaju onoga što je Isus pripovijedao o nečuvenom milosrđu kralja - a  to se misli na samoga Boga -  nije moguće oprostiti i zaboraviti. I njegovo oproštenje nailazi na granice, on čak oduzima taj dar onima koji ga nisu dostojni i ne znaju odgovoriti na zahtjeve koji iz toga proizlaze.

Ono što je u slučaju nemilosrdnog sluge učinjeno - treći razotkriva. Oni, a ne onaj s kojim se postupalo nemilosrdno - podižu glas.  Oni su se potužili kralju i učinili da je on povukao oprost, jer je sve još dobro pamtio i dug nije zaboravio:  „…oprostio sam ti sav dug jer si me molio" (r32). Oni su dali svoj glas onome koji je bez glasa pao kao žrtva i traže za njega pravdu.  Tako se ovi sluge ponašaju - iako sami nisu bili uključeni u dug - u smislu onoga kako treba postupati kršćanska zajednica: oni vježbaju milosrđe - a ne osvetu i obračun.  To oni ostavljaju kralju.

A što ako ja ne mogu oprostiti?

Ponekad nije moguće i jednostavno ne uspijeva oprostiti. Naneseno zlo se duboko usjeklo, možda je i promijenilo cijeli život i svaki pokušaj izaziva ponovne rane i bol. Ovdje je dobro da se netko treći umiješa, da prati ili intervenira, pomoć psihologa, terapeuta ili dobrog dušobrižnika da se može, usprkos doživljenoga, dalje živjeti.  Možda se dogodi kao i onoj citiranoj žrtvi zlostavljanja na početku propovijedi - naći nekakav stav prema počinitelju koji će za obje strane biti spasonosan.  Može pomoći i pomisao na Božju pomoć, koji uvijek nastupa za slabe ondje gdje sami sebi više ne mogu pomoći, jer on „vidi bijedu siromaha."

1

Svi živimo od oproštenja (Mt 18.31-35)

„Tko sjedi u kući od stakla, taj ne smije bacati kamenje", poznata je stara poslovica i većina ljudi se tako i ponaša. Tko pozna galamu svoje djece, neće se odmah žaliti ako čuje galamu tuđe djece. Onaj tko stalno kasni, mora zatvoriti usta kad netko drugi, ponekad, zakasni.

Tko sjedi u kući od stakla, ne smije kamenje bacati. Da se sluga u današnjem evanđelju držao ove poslovice, ne bi, na kraju, dospio u zatvor.

Onako kako nam usporedba pripovijeda, stvari su jasne: simpatije slušatelja i na kraju, kraljeve su na strani drugog sluge.  Kako samo prvi sluga može biti tako tvrda srca? Kako može čovjek u tako malim stvarima biti tvrdoglav i uskogrudan ako se, u velikim stvarima, s njim tako širokogrudno postupalo?

Zar je danas što drugačije? Čovjek je s nekim u svađi, čovjek je povrijeđen, možda čak i oštećen i sada drugi moli za oproštenje - mogu li to učiniti bez ako i kada? Pa i onda kad šteta, koja je kroz svađu nastala, ostaje (zar je baš morao to biti novac što je sluga bio kolegi dužan?) I onda kad rješenje konflikta izgleda drugačije nego što smo to mi zamislili ili željeli? Ja to mogu dobro shvatiti, naročito ako u jednome sve kuha i bruji: ne, to tako ne smije završiti. Dakle, tu sam samo iskorišten. I tu bi bilo ljepše stvoriti nemir, a onda, s par riječi, moliti za oproštenje i konačno tako postupati kao da se ništa nije dogodilo.

Što se u takvim trenucima  vrlo često zaboravlja (i što je bila također odlučujuća pogreška prvog sluge): mi smo svi na neki način pogođeni, zainteresirani i stojimo s druge strane. I nama je u životu x-puta oprošteno pa i onda, kad za to nismo izričito molili. Da nam Bog stalno ne oprašta što se nismo u životu tako pravilno razvili i sazreli, bili bismo davno na kraju. Bog ima s nama neograničeno strpljenje, tako da smijemo, uvijek iznova, započimati ono što nam, do sada, nije uspijevalo.

Na ovo nas želi opomenuti usporedba: ne zaboravi da i ti sjediš u staklenoj kući. I ja živim, jer postoji oproštenje. Bog mi ga svakog dana iznova daruje i to je moja velika šansa. Tu gdje ljudi pokušavaju živjeti i gdje su pogreške i grijesi uključen, daljnji život je moguć samo uz oproštenje, bez kada i ali. Drugačije ne ide. Oni koji se vole, žive od praštanja, govori jedna stara mudrost. A mogu i dalje zaključiti: ljudi žive samo od opraštanja ili ne žive nikako.

»Gospodine, koliko puta moram oprostiti svome bratu?« upita Petar. »Ne sedam puta, nego sedamdeset i sedam puta sedam!« odgovori Isus.

II. „Kako Bog meni, tako ja tebi!"

Rat - Pred 70 godina, 1. rujna 1939. započeo je II. svjetski rat. Riječi: »U  15.45 uzvraćamo...« izazvale su nezamislivu bol i bijedu za milijune ljudi.

I danas su brojna područja ratom zahvaćena. Nepravda, svađa, mržnja, nemir, nemilosrdno napadanje imaju isti izgled, iako u različitim okolnostima. I oni određuju sudbinu svijeta i pojedinaca.

Tome  nasuprot stoje  različita nastojanja, akcije i konkretna djela kojima se nebrojeni ljudi trude uspostaviti novi, prijateljskiji i čovjeka dostojniji svijet. (Slavljenje Imena Marijina u Beču stavlja, npr. na posebno mjesto stvar mira, u Stadthalle se okupi do 15.000 ljudi).

Nemir počima u malom. Nemir, koji konačno vodi svađi, ratu, tučnjavi, brutalnim suprostavljanjima ne počima u velikim, nego uvijek u malim stvarima.

„S tim i tim ne želim imati nikakve veze.." „Već i moji pradjedovi nisu s tim susjedima govorili..." „Pokazat ću ja njemu..." Ovakvi i slični izrazi poznati su, kako djeci i mladima, tako i starcima. Jedan ili drugi ne žele međusobno govoriti, jer su se već njihovi djedovi međusobno posvađali. Drugome se ne sviđa boja kože, nos, lice...

Ako bi se mnoge pitalo za razlog svađe, često puta ne bi znali reći zašto se svađaju.

Svađa, nemir i okrivljavanje drugoga mogu razviti vlastitu dinamiku samoopstojnosti ako se ne pazi, ako se reagira nepromišljeno, ako na tome ništa ne radi. Posljedice mogu biti nesagledive. To nam potvrđuje pogled u veliku ljudsku povijest ili u male, obiteljske povijesti,  htjeli mi to priznati ili ne.

Prijatelji koji više ne razgovaraju, bračni drugovi koji se rastavljaju, ne obazirući se na djecu...

Nesreće zbog pogrešaka u materijalu, tehničke greške prouzročene  od ljudi,  jer se više gleda na dobit, nego na sigurnost...

Ratovi nastaju, jer nitko ne želi i neće popustiti, ni oprostiti.

Težnja za mirom: Mnoge pjesme govore i razmišljaju o miru i praštanju o čemu mi ljudi toliko sanjamo, a tako su malo vidljivi i opipljivi.

Današnje evanđelje, po mom mišljenju, zahvaća u središte problematike.

Primjer nemilosrdnog sluge kojega nam Isus, danas, stavlja pred oči, pokazuje na sve posljedice koje iz toga izlaze i pokazuje nam koliko je važno oproštenje i biti spreman oprostiti. Tko ne može oprostiti, taj nije sposoban  primiti ni oproštenje, ni pomirenje. I tako se krug »kako ti meni, tako ja tebi« nikako ne može prekinuti. A tamo gdje ima oproštenja, gdje ljudi jedan drugome daju još jednu šansu, događa se nešto što nam dah oduzima.

Djelovanje Duha: I događa se nešto što nazivamo djelovanjem Duha Božjega ili čak počecima Kraljevstva nebeskoga. Događa se nešto, na početku, tako neugledno, a kasnije za sobom povlači sve veće i veće krugove. Možda je to nešto što se zove »samo« jedna lijepa riječ, »samo« jedan čin pun ljubavi, ili »samo« prijateljski osmijeh.

Jedna pjesma pokušava to ovako složiti:

    „Tamo gdje ljudi sebe zaboravljaju, gdje staro napuštaju, a novim počimaju. Tu se susreću nebo i zemlja, tu će biti mir među nama."

    „Tamo gdje se ljudi daruju, gdje ljubav osmišljavaju i novo počimaju, tu se dodiruju nebo i zemlja, tu mir nastaje među nama."

    „ Tamo gdje se ljudi vezuju, mržnju nadvladavaju i novo počimaju, tu se dodiruju nebo i zemlja, tu nastaje mir među nama"

Mir danas - Bog želi, danas, svojom blagovješću potaknuti naša srca, proširiti nas da ne računamo, ne kalkuliramo, da ne »proživljavamo« bilo kako, nego da nađemo život, kojega nam je on sam obećao. Tada više neće vrijediti „Kako ti meni, tako ja tebi!", nego prema riječima Josefa Heera „Kako Bog meni, tako ja tebi."

Bog nas daruje da bi drugi ljudi mogli doživjeti kako je Bog dobar i kako jedan život može biti ispunjen Bogom. Kad ovako promatram današnje evanđelje, onda mi ono daje odvažnost da svoje gledanje, svoje osjećaje opet Bogu uzdignem i pustim da me dotakne njegova opraštajuća, pomirujuća i spasavajuća snaga.

I želim da svi mi ovoga tjedna osjetimo kako Bog u nama i po nama djeluje i po tome se ravnamo u postupanju sa sobom i s drugima.

2.

U jednu riječ......

Zamagljenje vjere   (biskup Karl Lehmann, Mainz)

Ovo bi bilo vrlo korisno dobro prožvakati, jer smo naučeni ovu problematiku promatrati s jedne komunističko marksističke strane. Danas  se ona još stravičnije pokazuje s jedne, na ovim krajevima, potpuno nepoznate strane (don Ivica).

Poznati religiozni sociolog je pred više godina govorio o nevidljivoj vjeri (religiji). Sigurno time nije mislio reći da, u našem društvu, vjera nema neke vidljive forme. Više se ovdje mislilo na religiozne poglede pojedinaca koji se sve jače i jače individualiziraju  i u ovoj ogromnoj raznolikosti društva, vjera se povlači, sve više i više, u pozadinu društva. Ova pojava nastaje, kako zbog pojačanog individualiziranja, tako i zbog promjene religioznog ponašanja.

To je dvostrani razvitak koji nas prisiljava da se sve više zamislimo. Sigurno da je svako vjerovanje ukorijenjeno u pojedincu i on ispovijeda vjeru u mislima i htijenjima i "svom srcu". Upravo danas vjera mora biti duboko utemeljena u čovjeku koji je izložen različitim protivnim vjetrovima. Javna atmosfera se sve više određuje kao sekularizirana, a vjera pojedinca se, do određene mjere, povlači u unutrašnjost čovjeka. Čovjek ima neki određeni stid da glasno reče što kao vjernik misli i radije se povlači u svoju diskreciju. Odbija svaku jaku propagandu i tržišno izvikivanje parola.

Ovaj stid bi se dovde i mogao razumjeti, ali se ne smije previdjeti da ovo individualiziranje upravo i čini vjeru nevidljivom po tome što se sve više i više privatizira. Nitko ne želi nikoga ometati  u njegovom vjerovanju, niti postavljati kakve zahtjeve. Osobno vjerovanje ne tiče se nikoga. Zbog toga se nerado govori o osobnim vjerskim uvjerenjima. Pa često puta se i ne može pravilno o tome govoriti. Vjera srca tako ponekad postaje nijema, a povremeno i nerazjašnjena i nerasvijetljena.

Ovo privatiziranje se pokazuje sve više i više tako da se ljudi ne žele izraziti o svojim vjerskim uvjerenjima. Povlače se u anonimnost. To se veoma jasno vidi u svim profilima ljudi, počevši od političara pa do privrednika. Kod službenih statističkih podataka mnogi žele prešutjeti pitanje vjerske pripadnosti. Izmjena stana i prebivališta postaju još većim razlogom takvog stanja. Pa i svećenicima, kod službenih posjeta, ljudi nerado govore o svojoj vjeri, i onda kad pripadaju toj  vjerskoj zajednici. U božićnim i novogodišnjim govorima političara koji se očituju kao kršćani, sve više i više manjka naznaka da se radi o nekom kršćanskom blagdanu, a često i o Božjem blagoslovu. Pa i kod privatnih proslava kao npr. rođendana i u prigodnim zdravicama sve se manje čuje neka naznaka da Bog čovjeka prati i blagoslivlja.

U ovakvim slučajevima opaža se zamjetna mješavina stida i diskrecije, ravnodušnosti i osobne rezerviranosti. No, vjeri pripada, ali bez demonstracija i izlaganja, javno priznanje. "Tko srcem vjeruje i ustima ispovijeda..." reče sv. Pavao (Rim 10,10). I s ovog stajališta nas riječ vjera - ispovijest čini misliti.

Razumijem određeno  povlačenje. Ali vjera treba ispovijest kao riba vodu ili ptica zrak. I vjera se ne smije zamagliti i treba živu ispovijest pojedinaca koja se ne može zamijeniti nikakvim aparatima ili novim tehničkim sredstvima. I zato su, u ovakvoj situaciji, hitno potrebni  pravi i živi svjedoci koji će i u javnosti zastupati i pokazivati  vjersko mišljenje i  uvjerenje, i tako pokazati istinitost vjere, bilo riječju ili djelima. Opstojnost kršćanstva će, u mnogome, zavisiti od snage ovih živih svjedoka. I zato se moramo suprostaviti procesu zamagljivanja svojim hrabrim svjedočenjem. Ovo nema ništa s fanatizmom - ili onim što se, u grubo, naziva fundamentalizam. Mi moramo biti spremni i znati dati obrazloženje "nade koja je u nama." (usp. 1 Petr. 3,15)

3.

„Idi i ne griješi više"

Kao praktikant sudjelovao sam jednom na biblijskom krugu. Moj učitelj koji je vodio ovaj krug, zahtijevao je od nas da, u svojoj mašti, nastavimo pripovijest o preljubnici poslije spasonosnih riječi «idi i ne griješi više». Kuda je ona otišla? K svome mužu? K svojem ljubavniku? K svojoj obitelji? Nastavila živjeti u običajenoj okolici? U tadašnje vrijeme to nije bilo predočljivo. Žena je bila socijalno mrtva, usprkos spriječenog kamenovanja. Naš biblijski krug nas je htio osvijestiti kako se oproštenje  ne može sastojati samo u oslobodilačkoj riječi. Oproštenje treba jedan prostor u kojemu će se ostvariti i živjeti. Ova žena je mogla dalje živjeti samo u jednom krugu ljudi koji su joj dali novu šansu kao Isus.

Mi možemo svoja razmišljanja i dalje razviti. Da li je uspjela s «idi i ne griješi više»? Kako su se ophodili novi poznanici i prijatelji s njom? Biblijska priča ne priča nam više. Iz priča koje život piše, znamo  da to nije tako jednostavno. Jednostavno je tražiti oproštenje. Teže je dati oproštenje. A najteže nositi oproštenje. Iznad svega kada se radi o egzitencijalnim pitanjima. Tamo gdje su ljudi uništili život ili ga, nepravedno, oštetili.

Ponekima uspijeva ovo kada, nakon mnogo godina, trava  (zaborava) ovo pokrije. Prije nekoliko dana sam bio pozvan na jedno slavlje u Češku. Subraća mojega reda su tamo sagradila crkvu i mali samostan prije 100 godina, uz pomoć, pretežno, njemačkog stanovništva. Kroz mnoge godine je ovdje cvjetao život zajedništva. Na kraju II.  svjetskog rata bilo je protjerano njemačko stanovništvo. Na jubilarno slavlje su bili pozvani, od češke župne zajednice, također i prognanici, prijašnji svećenici i braća samostana. Mnogi su došli. Sjećanja na staru domovinu i vjerska iskustva djetinjstva su se probudila. Zamjenik biskupa je, u službi Božjoj, molio za oproštenje i zatražio oproštenje.

Ja ne znam što se dogodilo, u tom trenutku, u glavama i srcima ljudi. Može li se nakon toliko godina oprostiti? Vrijeme se više ne da vratiti. Konačno, oni koji su protjerali onda nisu identični s gostoprimcima danas. Moguće da pomaže misao da je i vlastiti narod na sebe natovario neoproštenu krivnju ili znanje što su ljudi koji tamo danas žive, teškoga preživjeli.

Oprosti nepravdu svome bližnjemu

Zahtijeva Isus Sirah, jedan učitelj mudrosti Židova. On nabraja dva razloga: kako mogu moliti Boga za spasenje i oproštenje svojih grijeha, a da sam ne oprostim? «Onaj koji je bez grijeha, neka prvi baci kamen», kaže Isus farizejima i pismoznancima koji su donijeli pred njega slučaj preljubnice. Oni su otišli redom, počevši od najstarijih. Svaki čovjek je upućen na oproštenje, na oproštenje od bližnjih i na oproštenje od Boga. Isus Sirah podsjeća, pored toga, na savez s Bogom. On je svjestan da samo Bog može nadići zlo i izliječiti od zla. Osveta i mržnja ne mogu ispraviti učinjenu nepravdu, niti zlo izliječiti.

77 puta oprostiti

zahtijeva Isus od svojih učenika. Ne samo 7 puta, već 77 puta. On naglašava svoj zahtjev jednom izrazitom pričom koju teško možemo prihvatiti Ona je nemilosrdna i strašna i suprostavlja se našoj uobičajenoj slici Boga. Ali možda je ova prejasna i primjerna priča nužna, jer život priča priče koje su mnogo gore.

Više puta odlikovan film «Dead Man Walking» suočava se sa smrtnom kaznom. On priča, bez ustezanja i uljepšavanja, priču jednog kriminalca koji je ubio mladi par. Bez da krivnju stavi u pitanje, film dolazi do zaključka da je i jedno legalno smaknuće ubojstvo koje ne može zločin okajati, niti ispraviti.

Pomilovanje također za Marc-a Dutroux-a

U svezi s nevjerojatnim zločinom  Marc-a Dutroux-a  o  obeščašćenju djece, ne malo ljudi u Belgiji je opet zatražilo uvođenje smrtne kazne. Na prvi pogled je ovakav zahtjev opravdan. Ja ga pak držim vrlo opasnim.

-          Opasan, jer prije ili kasnije će se otvoriti vrata novoj nepravdi i obeščašćenju. Ophođenje sa smrtnom kaznom potvrđuje ovo  u svim zemljama u  kojima se ona prakticira.

-          Opasan, zbog toga što drži ljude u iluziji da se nepravda tako može ispraviti. Nepravda se ne može učiniti neučinjenom. Dragovoljno okajanje može, u najboljem slučaju, biti jedan znak obraćenja i volje za ispravkom. Bez pitanja se društvo treba štititi od neuračunljivih ljudi kako je moguće bolje. Ali može li kažnjavanje zaista donijeti zadovoljštinu?

-          Opasan, jer ova kazna upravo poziva sukrivnju društva prenijeti na onog  (jednog) na smrt osuđenog, te tako sebe samog oprati. To biva jasno u otkriću oko Marc-a Dutroux-a. «Onaj tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen».

Druga strana opraštanja

Ali, ne činimo li se mi sebi, sa zahtjevom da oprostimo 77 puta, pomalo prejednostavnima? Ne briše li spremnost iznad svega raširiti ogrtač dobrote, razumijevanja i milosrđa, one vrijednosti koje se trebaju štititi s velikim naglaskom? Ne bivaju li zločini, upravo kroz ove zahtjeve za oprostom, omalovažavani? Konačno, gradi li količina kazni hijerarhiju vrijednosti jednog društva? Pri tome se ne radi o višem, nego samo o zastrašivanju (ne vjerujem da smrtna kazna više zastrašuje, nego doživotna zatvorska kazna).

Zlo u ljudima se neće nadići oštrim kaznama i oštrijim zahvatima. Nije dovoljno zahtijevati smrtnu kaznu kao farizeji i zakonoznanci. Nije dovoljno pak da se ljudi (samo)  ispričaju da se oslobode od krivnje ili da se krivnja pogleda kroz prste. To je dug put za svladavanje krivnje i ovladavanja nad zlom koji može uspjeti samo zajednički: krivci i žrtve, sukrivci i sužrtve.

Ja želim da svatko od nas bude dovoljno star i mudar kako bi shvatio: «Onaj tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen». I želim da postanemo, s Božjom pomoći, dovoljno jaki kako bismo načinili životne prostore u kojima se «idi i ne griješi više» može živjeti.

P. Hans Hütter