Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

(Prvo čitanje (1 Kr 3,5.7-12)

Molitva za sposobnost upravljanja, koju je Salomon uputio Bogu u jednom snu, spada sigurno u najpoznatije i  najizražajnije svjedočanstvo kojega nam je prenijela  Prva knjiga o kraljevima iz Salomonove tradicije.  Bez sumnje da je to povezano i s izrazom „srce koje sluša" („pronicavo srce")  koje prožima ovaj izvještaj svojom jakom slikovitošću.

Uostalom, ova formulacija dolazi jedini jedan put u SZ, i to na ovome mjestu.  I zadivljujuće je da odgovor Božji ne osigurava samo ovo „srce koje sluša" („pronicavo srce"), nego mu obećava i mudro i razumno srce (r 12). Drukčije nego u našem kulturnom krugu, srce se u biblijskom svijetu - kao i okolnih naroda - ne smatra samo simboličkim mjestom emocija, nego također i središnjim mjestom razuma i volje.  „Srce koje sluša" se susreće u egipatskim tekstovima i tu karakterizira čovjeka  koji je otvoren za Boga i njegovu volju.  Za druge je „srce koje sluša" socijalna kvaliteta. Time se opisuje spremnost pažnje prema drugim ljudima i poštovanja njihovih potreba i zahtjeva.  Biti pažljiv prema Bogu i prema ljudima znači imati odgovornost  - koju Salamon moli od Boga. Ova dvostruka osjetljivost treba prožimati cijelo Salamonovo vladanje. Odgovor kojega pripovjedač stavlja u Božja usta, na ovome mjestu, ide korak dalje i uzima u obzir cijelo Salamonovo vladanje. Tek pažljivo slušanje stvara preduvjete da kralj može vladati mudrim i razumnim srcem.  Ili, kako to govori odmah na početku (r 9) sposobnost „upravljanja tvojim narodom da zna razlikovati dobro od zla." Nekoliko redaka kasnije pripovijeda se pripovijest o salamonskoj presudi koja pokazuje upravo to - vladara s mudrim i razumnim srcem.  Ako ovo „srce koje sluša" nije odgojeno (izgrađeno), onda prema gledanju pripovjedača manjka  mudrosti i razuma. Nedostatak ovih  temeljnih kvaliteta (vrlina) prouzrokuje gubitak i rušenje smisla za opće dobro. „Srce čovjeka je zauzeto samim sobom",  opisuje jedan egipatski tekst iz onoga vremena, što s pogleda SZ označuje suprotno od slušajućeg , mudrog i razumnog srca, a time i čovjeka koji  živi po volji Božjoj  i ozbiljno shvaća svoju odgovornost za druge ljude.

Drugo čitanje ( Rim, 8,28 -30)

Poput drugih kršćana (i Židova) svog vremena,  Pavao je živio  u očekivanju skorog završetka vremena, a tako i patnje i progonstava kojima su bili izloženi vjernici, ali koje ipak ništa ne znače prema slavi i Božjem kraljevstvu koje dolazi. Drugo čitanje je vrlo dojmljiva potvrda kako Pavao, iz ove situacije, oblikuje („znamo"  r.-28). Cilj je jasan. Oni kojima piše ne smiju izgubiti hrabrost i iz njegovih riječi trebaju crpsti snagu za preživljavanje u ovim teškim životnim situacijama.  Možemo samo zamišljati koliko i kako su teško trpjeli ljudi koje je Pavao imao pred očima, jer su željeli živjeti po vjeri. I možemo samo pretpostavljati koliki su od njih bili u situaciji da su počeli sumnjati u ono što je do sada nosilo njihov život kad su se u svom životu suočili sa stvarnošću  smrti.

Prema tome, odlomak  daje prigodu i za  pitanje: zastupa li Pavao u r.28 zaista naivni, iz tradicionalne mudrosti preuzeti stav, koji je već kritiziran (Kohelet - Job) međuovisnost  čin-posljedice?  I zar redci ne proizvode opasnu  nauku o predodređenju (predestinaciji)  koja npr. isključuje nekršćane iz  spasenja?  Treba naglasiti  da Pavao tradicionalnu poslovicu : „Onima koji Boga ljube sve se okreće na dobro" zamjenjuje formulacijom  „onima koji su pozvani po naumu Božjem" i time jasno pokazuje da nije ljudska  zasluga (dakle veličina i intenzitet ljubavi prema Bogu)  nego je samo Božje  djelovanje ono koje će sve konačno pretvoriti u dobro.  Primjećuje se i drugo: da se odriče ekskluzivnog „mi" i „ja"  i tako ne isključuje neke određene grupe.  Božja naklonost nije određena za neku grupu ili grupaciju.  Za sve koji se otvaraju Bogu, Bog sve okreće na dobro.  To je velika nada koju je Pavao naglasio primateljima pisma.  Konačno, on želi dati veliki poticaj  da se sve okrene prema Bogu  i da se otvore za njegovo spasiteljsko djelovanje  pa i ako stvarnosti vašeg konkretnog života drukčije pokazuju.  Ovdje su dodirne točke  drugog čitanja sa starozavjetnim čitanjem  iz 1. Kr.  I ono govori, u tom smislu, svoj životni plan treba osloniti na otvorenost prema Božjoj blizini i biti pažljiv za njega.

Evanđelje  (Mt 13, 44-52)

Odlomkom koji nam se danas daje  završava veliko poglavlje prispodobi u Matejevu evanđelju  (Mt 13),  u kojemu je evanđelist iznio sedam Isusovih prispodoba koje govore o Kraljevstvu Božjem.  Ovim prispodobama Isus želi pokazati kako je s Kraljevstvom nebeskim.  Za njegovo slušateljstvo su ove prispodobe važne, jer se u tadašnjem židovstvu pojavljuju određene slike i povezuju s Kraljevstvom  Božjim.  Prispodobe tumače kakva je razlika između Isusovog poimanja kraljevstva Božjeg i poimanja njegovih suvremenika.

O jednom sretnom slučaju slušamo u prispodobi o blagu na njivi kao i o dragocjenom biseru. Čovjek na njivi (najamnik) i trgovac nalaze nešto, za svoju situaciju, izvanredno i jedinstveno.  Investiraju sve da bi postali vlasnici onoga što su pronašli.  Najamnik kupuje njivu, jer samo tako može biti siguran da može zadržati pronađeno blago. I zato je ponovno zakopao blago. I dragulj izgleda da je bio nešto posebno te je trgovac sve drugo rasprodao. Isto je tako, kaže Isus, sa kraljevstvom Božjim: tu nema polovičnosti. Tko želi ući u Kraljevstvo, mora biti spreman odreći se svega drugoga.  Sve ili ništa - to je poruka koja nikako ne može biti krivo shvaćena. I kao da sve to ne bi bilo dovoljno, Isus priča i treću prispodobu, koja u svojoj jasnoći ne ostavlja ništa sumnjivog i nejasnog.  Za ribare je vrijeme lova na moru. I mreža zahvaća korisne i nekorisne ribe. Tek na kopnu slijedi konačan izbor, dobre ribe se uzimaju, a loše bacaju.  Dvostruka opomena, dvostruki poziv, najprije poziv svim vjernicima i opet sasvim jasno takvim „ribarima ljudi"  koji već sada misle da oni trebaju vršiti službu anđela. Tako je neposredna želja da se uđe u Kraljevstvo Božje, kojega  nedjeljno evanđelje stavlja u središte i tome treba biti podloženo sve ostalo (pa i proučavanje sv. Pisma, usp. Mt 13, 51-52)

Za propovijed su važna dva bitna pravca. Jedan je mogućnost kako ova tri teksta upotrijebiti za život koji je usmjeren prema Bogu: starozavjetno čitanje - usmjerenje prema volji Božjoj, Pavao s puno nade i povjerenja u Božje DA, usprkos svim negativnim iskustvima života, stoji evanđeoska opomena „potpuno i sasvim" se osloniti na ovog Boga i na njegovo kraljevstvo.  Druga mogućnost je sastoji u tome „srce koje sluša" staviti  u središte, kao što to predlaže propovijed a).

Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin koji nam daruje radost oproštenja, neka bude sa svima vama.

Uvod: Mnogi ljudi misle da je mladost i biti mlad nešto najljepše, No, to  nije uvjerenje onih koji su sada stvarno mladi. Mnogim mladima izgleda važno ono što oni sada hoće i žele, o tome govori  današnje čitanje. Mladi kralj Salamon misli na odgovornost za svoj narod, ne misli ni na autoritet, ni na vlast, nego na srce koje sluša. Srce je središte čovjeka u kojemu žive njegove najdublje čežnje. I u toj dubini mladi Salamon ne želi biti čovjek zapovijedanja, nego čovjek koji sluša, on želi biti pogođen u središte srca da bi odatle mogao mudro odlučivati. Tko sluša srcem, Bogu i svijetu je najbliži.

***

Uvod:

Molitva vjernika:

Bože naš oče, tvoj Sin, vječna tvoja Riječ, postao je našim bratom u krilu Djevice Marije. On živi među nama da bi nam pokazao putove koji vode u život i prema sreći. Zato te molimo:

    Budi bliz našem papi Franji, svojom snagom i mudrošću da bi on mogao jačati i potvrđivati svoju braću i sestre na putu vjere, molimo te

    Obdari sve koji rade u javnim poslovima snagom odlučivanja za dobro sviju i radu na razumijevanju među ljudima, molimo te

    Ojačaj u nama odgovornost  koju imamo za drugoga, bilo u životu ili radu, u radosti i žalosti, u lijepim i ružnim trenutcima, molimo te

    Vodi naše pokojne u svoje kraljevstvo  i daj da nađu ispunjenje svih čežnji, molimo te

Dobri Oče, za sve ovo te molimo po Gospodinu našemu, Isusu Kristu  koji je uložio svoj život da mi pronađemo vječno zajedništvo s tobom i živimo u sve vijeke vjekova. Amen

Meditacija

Želim Gospodina slaviti!

želim ga cijeloga života slaviti,

mome Bogu želim pjevati dokle god dišem.

Ne oslanjajte se na one koji imaju vlast i utjecaj.

Oni su samo ljudi i ne mogu vam pomoći.

Moraju umrijeti i u prah poći,

a s njima propadaju i njihovi planovi.

Kako je sretan svatko tko ima Boga za pomoćnika

i svoju nadu stavlja u njega,

svoga Boga.

Gospodin je stvorio cijeli svijet:

nebo i zemlju i more

sa svim stvorovima koji u njima žive.

Njegova vjernost je nepromjenjiva.

Poniženima stvara pravdu,

gladnima daje hranu,

oslobađa sužnjeve,

čini da slijepci vide,

podiže one koji zdvajaju,

štiti goste i strane u zemlji,

brine se za siromašne i udovice.

Gospodin ljubi sve koji su mu vjerni,

ali mrsi planove nevjernima.

Gospodin je kralj za sve vijeke.  (Iz psalma 146)

 

Propovijed

a)

„Srce koje sluša "

Socijalna kompetencija

Najveće tržište rada u regiji: o tome pišu dnevne novine u svojim izdanjima za vikend. Za čovjeka koji traži posao, ovo može biti sasvim  rasvjetljujuće ako bude čitao oglase za radna mjesta. Što traže danas poslodavci od nekog radnika ili radnice?  Kakve se kompetencije traže? Tko po novinama lista ponude poslova, ili ih traži preko interneta, vrlo brzo će ustanoviti da se traže stručne kvalifikacije. I kod mnogih je iskustvo u poslu neizostavno. Do prije par godina, u svim zanimanjima, su se tražile i socijalne kompetencije: sposobnost za timski rad, zanimanje za ljude,  sposobnost suosjećanja, ljubaznost prema strankama. Tako ili slično su glasili uvjeti koji su se nalazili u oglasima radnih mjesta. U društvu  gdje su važni uspjesi, sve ove sposobnosti  postaju sve važnije.  I možda vlada mišljenje da se ove kompetencije mogu izučiti, čak istrenirati. Čitave branše, treneri osobnosti od toga žive.  I naše škole trebaju doprinositi tome da učenici nauče ove socijalne kompetencije koje će im kasnije koristiti.

Kralj za ljude

Kralj Salamon o kojemu je danas govor u prvom čitanju,  sigurno se nije trebao takmičiti za svoj položaj. Kao sin Davidov nastupio je kao kralj nad Izraelom.  Od tada je prošlo skoro 3000 godina. Mladi Salamon treba preuzeti, od svog oca, upravljanje nad cijelim kraljevstvom. Sigurno su ga na to pripravljali savjetnici i učitelji na kraljevskom dvoru - takva je bila opća praksa u to vrijeme.  Sigurno nije bio pripremljen za preuzimanje prijestolja prije Davidove smrti. No, to će sve biti malo da bi, kao kralj, dobro i savršeno vladao.  Što je zbilja važno i neizostavno u odgoju za kraljevsku službu? Na to daje odgovor današnje starozavjetno čitanje i stavlja u središte pažnje upravo ono što bismo, danas, nazvali socijalnim kompetencijama.

U biblijskom jeziku je to „srce koje sluša" što je  temeljni i neizbježni uvjet.  Za ovo „srce koje sluša" moli Salomon Boga u snu.  Za Bibliju srce simbolizira središte čovjeka. Naše današnje gledanje na srce kao središte osjećaja  ima prekratak domet. Isto vrijedi i za razum i volju.  Salamon je želio svaki dio svoga postojanja obuhvatiti jednim „srcem koje sluša". Salamon je želio biti kralj koji je osjetljiv i pažljiv na sve što se oko njega događa.  Salamon je htio biti kralj koji je osjetljiv prema ljudima koji su mu povjereni, kralj koji nije bezbrižno prolazio mimo onoga što ljude muči, što misle, čemu se nadaju. I tek onda donosi odluke kad je svjestan posljedica koje za sobom povlači njegovo postupanje.  Mudrim i razboritim čovjekom naziva Biblija čovjeka koji tako postupa.  I upravo to je ono što Bog, u snu, daje Salamonu - „mudro i razborito srce."

Ideal i stvarnost

Naravno da je ovdje opisan ideal.  Koliko znamo iz povijesti Izraela, kralj Salamon nije uvijek odgovarao ovoj slici,  isto tako malo kao i njegov otac i njegovi nasljednici.  A još manje oni koji danas  nama vladaju. Koliko puta smo mi, građani i građanke, vidjeli da naši političari ne vide ono što ljude doista brine i što ih zanima.  I što god se političari više učvršćuju, taj dojam raste.  Pa zar se slično ne događa i u Crkvi? Kako to izgleda u našem bližem životnom okruženju? Na radnome mjestu? U obitelji? U našim međusobnim odnosima?  Tko od nas ne pozna situacije razgovora  kad ja čujem što mi netko govori, ali  uopće ništa ne čujem ispravno, jer sam mislima bilo gdje ili sam potpuno zabavljen svojim mislima? I tko od nas ne pozna takav gorki osjećaj da te nitko ne želi slušati i čuti?  I tako svi mi osjećamo, u svagdanjem životu, kako je hitno potrebno, za dobre i uspješne odnose, jedno dobro slušanje, puno poštovanja!

Zašto svi mi trebamo srce koje sluša?

„Srce koje sluša",  kojega je  Salamon molio od Boga je nešto što bi svatko od nas trebao, svakoga časa, moliti od Boga.  Tako ja shvaćam poticaj koji mi daje današnje starozavjetno čitanje.  Svi mi trebamo ovo „srce koje sluša",  jer je to vrlo potrebna kvaliteta, jer nam konkretno pomaže u našim višestrukim društvenim odnosima, jer nam pomaže da brižno i s puno pažnje postupamo s ljudima koje susrećemo ili koji su nam povjereni.  Svi mi trebamo „srce koje sluša" da bismo mogli donijeti ispravne odluke, odluke koje su usmjerene na dobrobit sviju.

1.

O Božjem planu spasenja

Rim 8, 28-30

Redci koji su se čitali vjernicima u Rimu i nama danas čine mi se malo zbunjujućima. Zbunjujući, jer nam oni jasno donose što produbljuje vjeru u našem zbunjujućem vremenu.  Vrlo je teška zadaća pravilno se ponašati u ovom zbunjujućem svijetu od kojega se jedva nešto dobra može osjetiti i doživjeti.

Sjetimo se samo svega onoga što se, u zadnje vrijeme, događalo, kod nas i drugdje po svijetu, koliko nepravdi, koliko ubijenih, protjeranih. I sada čujemo Pavlove riječi: Znamo da Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube! Što tada trebamo misliti? Da je Pavao bio slijep za svjetska zbivanja, da ni njegov svijet nije bio ništa ljepši nego naš današnji? Da je Pavao bio nekakav uvrnuti teolog, ideolog koji od nas traži da budemo slijepi za događaje svijeta? Nipošto, jer naše zbunjujuće misli su onda moguće ako ostavimo sa strane sve međuovisnosti iz kojih je uzeto današnje čitanje.

Poznavanje spasenja

Pavao pozna bijedu ovoga svijeta.  On govori o uzdisanju stvorenja koje leži u bolovima. No, u toj slici je jasno što Pavao vjeruje, tako čvrsto vjeruje da može reći: „Znamo". Naša iskustva nisu posljednja. Na kraju cijeloga tijeka povijesti i svijeta stoji otkupljenje iz svih nevolja, svako zlo će biti učinjeno nedjelotvornim.

Pavao misli velike stvari o Bogu, stvoritelju neba i zemlje, a to znači da on misli o Bogu ono što je primjereno misliti o Božjoj veličini. On je u jedno siguran: Božji plan o svijetu je plan spasenja. On je uvjeren: Bog će ovaj svijet preokrenuti u novo stvorenje i promijenit će i čovjeka kao dio toga stvorenja, bit će drukčije preoblikovan.

Ako uzmemo ovu temeljnu Pavlovu ideju, onda nam postaje jasno da dobro prema kojemu Bog vodi dobre, u prvom redu nije ono dobro koje mi držimo dobrim za nas.  To je ono što je za nas spasonosno.  Pavao je jednom ispovjedio - priznao - da ga ništa ne može odvojiti od ljubavi Božje - nikakva nevolja, nikakva nesreća. Jer sve što je skriveno u Božjem planu sa svijetom i s ljudima, kao i s pojedincima, je u konačnici spasonosno. Kako bi Bog mogao pripremiti plan nespasenja? Ono što mi trebamo učiniti jest, kako se to Pavao izjašnjava, ojačati slabost našega duha.  To je manjak kojega imamo u vjeri o Bogu, manjak da ga tako ljubimo kako to zahtjeva Stari zavjet, a što Isus izričito traži: ljubiti Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom.

Slika Sina Božjega i novo bratstvo

Pavao opravdava svoj optimizam s obzirom na spasenje svetih, onih koji ljube Boga, različitim izrazima  koje donosi u raznim varijantama: Bog stoji uz ono što je stvorio, Bog je sve stvorio i svemu je dao dobar, konačan, spasenjski cilj. Bog želi i hoće sve preoblikovati. Novi oblik čovjeka treba biti na sliku njegova Sina.

To su teške misli. O Isusu, Sinu Božjemu kaže da je on slika nevidljivoga Boga. U njemu je tako jasno  kako Bog stoji uz svijet i ljude.  I mi trebamo postati slični ovoj slici Božjoj. Onda bi, među ljudima, mogao postojati novi oblik bratstva koje je drugačije od bratstva kojega opisuje Stari zavjet, onog Kaina i Abela.  Naša povijest je sada obilježena bratoubojstvom. A slika Božja bi bila imati ono bratstvo koje postavljamo kao ideal u apelima za više ljudskosti.

Živjeti iz nade

Kao što nam to govori Pavao, njegovo je svjedočanstvo ono što je postavljeno u temeljima Božjeg plana s nama. To je svjedočanstvo nade, koju on čvrsto nosi u sebi.  Što Pavao naviješta je sigurna spoznaja dobrog završetka.  Ono što Pavao očekuje je: svi se kršćani trebaju priključiti ovom znanju vjere da će se ostvariti spasonosno vodstvo Božje. Ostvariti ne znači  neopažljivo i sakriveno nositi u sebi. Ostvariti znači: prihvatiti poruku i učiniti je životnom snagom vjere. Onda bi život svakog kršćanina mogao biti spasonosni znak za ljude u ovom zbunjujućem vremenu.

2.

U svakome leži zakopano blago

Isus reče mnoštvu:"Kraljevstvo je nebesko kao blago koje je zakopano u polju. Njega pronađe neki čovjek  te ode i kupi onu njivu.» (Mt 13.44)

Ponekad pomislimo da su ljudi nekad bolje i lakše živjeli nego mi. Takve misli nam dođu i ako se vratimo iz drugih zemalja. A ipak su takve i slične misli jedno varanje. One previđaju da svugdje, u svim zemljama i u svim vremenima, postoje teški dani svagdašnjice. O tome nam može nešto reći i usporedba o zakopanom blagu.

Isus je mogao, kao dijete, promatrati seljaka kako teškom mukom zasijava svoje polje. Pri tome je seljak morao orati kamenito tlo drvenim plugom, kojega su vukli volovi ili magarci. Možda je Isus doživio da je neki seljak, kod takvoga rada, naišao na kakvo zakopano blago i zato je rekao usporedbu: Kraljevstvo je kao zakopano blago.

Što se misli pod riječju polje? To je slika onog teritorija i područja gdje se odvija naš svagdanji život. Drugim riječima: Bog se skriva u kamenitom tlu našeg svagdašnjeg života. To nam govori da nas bježanje iz svagdašnjeg života neće približiti božanskom postojanju našega bića, nego samo prihvaćanje teške svakodnevice i njeno produbljavanje. A kako se dolazi do produbljavanja ove svakodnevnice? Tri mala znaka bi nam mogla označiti put.

Prvo: imati oči za mnoga sitna čuda svakodnevnice koja čekaju da ih upravo ti otkriješ. Svaki dan sa svojim novim buđenjima, svaka noć sa svim što se u njoj događa, svaka kaplja rose u kojoj se  bljeska zraka izlazećeg sunca. Svaka vlat pšenice koja nosi teški klas, svaki list, svaki plod je čudo svakodnevnice u kojoj se krije Bog i kroz sve to nam govori. U ovome leži čitava tajna umjetnosti meditacije. Ovdje dobro dolazi Rilkeova riječ: »Ako ti tvoja svagdašnjica izgleda siromašnom, ne žali se na nju, žali se na samoga sebe što nisi dovoljno jak otkriti svo bogatstvo svagdašnjice.»

Iz ovoga izlazi ono drugo: pokušaj s ljubavlju postupati s mnoštvom sitnica koje čine tvoju svagdašnjicu, jer se veliko voli sakriti u malome. Kad je Michelangelo radio neki kip, priđe mu jedan posjetitelj i stane ga promatrati. Nakon nekog vremena vrati se taj opet. Imao je dojam da, kroz to vrijeme, umjetnik nije puno učinio. Ali mu Michelangelo odgovori: „Tu se varate, ovdje sam malo izravnao, ondje nešto oduzeo, onom pokretu dao sam malo života, usne učinio izražajnijima, onaj mišić pustio da se jače istakne.» „ Ali to su samo sitnice», reče posjetitelj. «Možda», odvrati Michelangelo,, «ali ne zaboravite da sitnice čine savršenstvo, ali i to da savršenstvo nije neka sitnica».  Prihvaćanje sitnica, koje nam daje svagdašnjica s ljubavlju čini jedno savršenstvo života, a on je pun svjetla, pun nutarnjeg jedinstva, harmonije i ljepote.

Ima i treći put koji vodi u dubinu bogatstva koje se krije u svagdašnjici. Možemo zamisliti kako se ljutio seljak koji je iznenada naišao na zapreku u zemlji. Možda je u početku bio ljut, jer dalje nije mogao. Koliko puta smo se i mi razljutili, psovali, kad smo plugom našega života naišli na nepredviđenu zapreku. A možda se baš tu skrivao Bog na neočekivani način i možda upravo tu na nas čeka.

Da je to tako, može shvatiti samo onaj koji prihvaća sve ono što život donosi. Mislim, na primjer, na činjenicu da smo svakog dana sve stariji i da nas, jednoga dana, na ovom svijetu više neće biti. Moramo prihvatiti osamljenost ako nam je oduzeto sretno partnerstvo. Moramo prihvatiti sami sebe, iako nam se naša prolaznost ne sviđa, naše grijehe i mane koji će nam dolaziti pred oči kao naše moralne slabosti, moramo prihvatiti neizlječivu bolest koja će nas učiti brojiti naše dane. Samo će onaj moći sve to prihvatiti, koji otkrije da se u svemu nalazi sakriveno blago.

Pred neko vrijeme prikazane su tri osobe na britanskoj televiziji koje su, od liječnika saznali da su oboljeli od raka. I da im ostaje još malo života. Među njima je bila i jedna pedeset trogodišnja žena, domaćica i majka troje djece. Reče ona pred kamerama: »Od dana kad mi je najavljena smrt,  molim dnevno Boga da bi mi dopustio malo duže živjeti. Sada se budim svako jutro s posebnim osjećajem da smijem još jednom vidjeti moju djecu, moj stan, sunce, ulice. Od sada sve gledam drugim očima. Poneki put idem ulicom i gledam svaka vrata, svaki ulaz. Sve te poglede zadržavam u sebi tako jako kao da ih ne bih nikad željela ostaviti ili zaboraviti.»

U izjavama i držanju ove žene vidi se nešto od nutarnje sreće koju ima onaj tko je otkrio nešto izvanredno, veliko, posebno ako mu je Bog postao živi posjed. A tada sve drugo odlazi u pozadinu. Tako se dogodilo i sa duhovno bogatim ruskim piscem Rosanovim kada je našao Boga. Zapisao je: «Sada bih se mogao odreći talenata, literature, pa i budućnosti moga ja. Vrlo rado ću se odreći toga da sam viđen, cijenjen i poštovan. Sreće i zadovoljstva? To ne znam. Ali od sada se nikako ne bih mogao odreći Boga, jer Bog je ono što me sada grije, s Bogom sam uvijek u toplini. Nema dosade, kod Boga nije nikada hladno!»

Tako nam se, na kraju, postavljaju tri pitanja! Je li plug našeg života usmjeren prema površnosti ili prema dubini? Jesmo li i mi, katkad, doživjeli da su nam  Božja ljubav i svjetlo zasvijetlili u našem svagdanjem životu? Je li nam Bog tako postao bliz da sve drugo držimo sporednim?

3.

Puna mreža

Čovjek je stalni tražitelj

Pred kratko vrijeme čitao sam oglase u jednim novinama. Začudio sam se što sve ljudi danas traže. Paleta je vrlo široka: od automobila, preko posla, dijelova za različite mašine, egzotične životinje, sve do partnera za odmor, bračnih partnera i mnogo toga drugoga. Pri čitanju tih oglasa dobio sam dojam da mnogi ljudi u svom životu osjećaju manjak, nešto im treba da bi zaista bili sretni, zadovoljni vlastitim životom.

U ovim traženjima se krije želja za srećom, sigurnošću, priznanjem, smislom života, puninom ljubavi i odnosa. I što više te vrijednosti nama znače, tim više se angažiramo da ih postignemo.

Kršćanin je tražitelj

U i našem kršćanstvu smo mi, ljudi koji traže, tražimo Boga, tražimo spasenje i oslobođenje, ispunjen život, najprije ovdje na zemlji, a potom i u nebu. Drugi vatikanski koncil govori točno odgovarajuću riječ: «narod Božji na putu.» Mislim da mi kršćani, na neki način, stojimo u nekakvom naponskom polju. Ne idemo bez cilja i plana, a ipak, svakoga dana, iznova moramo polaziti na put, jer još nismo došli na cilj. Evanđelist Matej nas potiče da se pitamo s kakvim zauzimanjem, hrabrošću pokušavamo doći bliže ovom cilju.

Cilj pred očima

Prije mnogo vremena upoznao sam jednu mladu obitelj koja je planski štedjela da bi imali jedan izvanredan godišnji odmor u dalekim zemljama svijeta. Sve je bilo podređeno ovom cilju. Stan je bio vrlo oskudno namješten, imali su najpotrebnije. Nisu željeli ni djecu, jer djeca koštaju.

Ne mogu reći da je, s vjerskog gledišta, taj cilj bio opravdan i najbolji, ali me zadivila radikalnost kako su ti ljudi cijeli svoj život usredotočili na taj cilj. I tako su to dvoje ljudi postali, za mene, uzor i izazov za vjerski život.

Tražiti i naći

U današnjem evanđelju, u prispodobama o biseru i blagu u polju, traženje ljudi se ne spominje samo tako. Za Mateja Isus, u svom govoru, ne stavlja naglasak na samo traženje, nego na kasnije ponašanje ljudi ako je traženje bilo uspješno.

Zar nije često tako da ljudi imaju neki cilj pred očima i za nečim teže, no ako su to postigli, odmah u srcu izranja neka druga želja? A reklame čine sve da u nama probude nove želje i potrebe i da bi u nama proizveli osjećaj da nam nešto fali. Da, uvijek nešto nedostaje da bismo imali osjećaj da nam je ispunjen smisao života i tako bacamo naše mreže i sve stavljamo u igru da bismo što više «riba» ulovili i izvukli.

Pronašli - a što onda?

U biti, nije ništa negativno ako čovjek, u životu, iznova postavi neke ciljeve. Time nam život postaje zanimljiv i zahtjevan. Isus nam daje, u svojoj prispodobi o mreži i ribama, savjet kako trebamo postupati s našim životnim ciljevima, kako dobar ribar postupa s ribama.

    Najprije sjesti i sebi dati malo vremena

Opasno je trčanje za ciljevima, a da čovjek ne zastane i razmisli. Spontanost je nešto bitnoga, potrebnoga, a nepromišljeno postupanje može lako biti zasjeda i odvesti nas na krivi put.

    Drugo: ribari sortiraju svoj ulov. Nije sve što nam se, na prvi pogled, čini dobro nešto što nam može biti od koristi i potrebno za život.

    Izabiranju pripada i odlučivanje, donošenje odluke.

Jer se onaj bračni par odlučio za putovanje, djeca i uređivanje kuće nisu bili mogući. Odlučivanje znači krenuti jednim putem, ali istovremeno napustiti sve druge mogućnosti.

    Da bismo se dobro odlučili, trebamo nešto. Nešto što nam služi kao orijentir, što nam pomaže uočiti ono što koristi kao i ono što priječi. U djelovanju Božjem, u govoru, u konkretnom ponašanju Isusovu, u proživljenoj vjeri  kršćana možemo pronaći neke upute za život.

Puna mreža

Nije baš jednostavno pronaći prave odluke za život i nitko od nas nije prošao bez novih počimanja i novih putova. Isus nas potiče, hrabri da prihvatimo zahtjeve života. On nam pokazuje na ljude koji su pronašli put do pravoga cilja.

Želim i sebi i vama da, na kraju našega puta, dođemo na cilj i stanemo pred Boga s punom mrežom dobrih riba.

4

Bog se ne predaje

O jednom snu, o jednoj molitvi, o zakopanom blagu, o dragocjenom biseru je bilo govora u biblijskim tekstovima. Životne teme ispričane u pripovijetkama, donesene  u životne okolnosti kad se postavlja pitanje, kako  uspijeva život i što mu priječi.

San, želje, sreća

San, želje, sreća - kako su ušle u Bibliju, a kako u službu Božju? Svuda gdje se radi o životu, Bog se miješa. Bog, san, sreća i želja za boljim životom; o tome pričaju današnja biblijska čitanja.

No, o kralju Salamonu se baš ne govori kao o nekom bogobojaznom, pobožnom  kralju, kome bi na srcu bila mudrost i Božji zakon. No, crno bijelo prikazivanje ne podnosi ni povijest, ali ni naše svagdanje iskustvo.

Cinički bi se moglo reći da je Salomon imao razloga da se bezbrižno odmara, spava i da sanja o mirnim vremenima. Poglavlje koje stoji ispred našeg teksta nam pokazuje nešto sasvim drukčije. Tu se radi o borbama za nasljedstvo, o ubojstvima i slično.

Kraljica majka, Bat Šeba, je također imala ruke umiješane u igru. Tko joj može zamjeriti da je htjela svoga sina Salamona dovesti na prijestolje. Nju je, 30 godina ranije, David uzeo svom časniku Uriji, kojega je poslao u smrt. On ju je želio imati i uzeo ju je,  a Uriju je poslao u smrt.

Kraljevska drama

Trebamo dodati da, u usporedbi Davida i Salamona, akcija čišćenja kod preuzimanja vlasti nije bila ništa drukčija. Pa ni kod Šaula i Davida nije ništa drugačije. Slično je kao i kod šekspirove kraljevske drame. Vremena se nisu nimalo promijenila, jer se ljudi kroz stoljeća nisu, ama baš ništa, izmijenili.

Ne smije se previdjeti prvu rečenicu današnjeg čitanja: Gospodin se ukaže Salamonu noću, u snu. To znači: Bog ne posustaje nikad. Onda vjerujem i nadam se da i danas ne prestaje.

Zašto trebamo danas slušati neku priču koja se dogodila prije 3000 godina i to kako je u snu jedan kralj molio Boga  da mu dade srce koje sluša da može pravedno vladati, da zna razlikovati dobro od zla, zašto se to naviješta kao riječ Božja i to treba prihvatiti kao riječ Božju, iako to s nama danas nema nikakve veze?

Što se mene tiče nekakav Salamon?

Tako bih se mogao pitati? Što mene zanimaju Salamonovi sni ako mislim na sve dnevne vijesti i mislim na bol i patnju današnjega svijeta?  I svatko bi još imao po koje svoje vlastito pitanje. A odgovor glasi: usprkos svih naših protivnih iskustava, Bog se ne predaje.

Za mene je isto tako važno, kao i za Salamona da  vodim računa i o snovima, da imam u sebi još dubine koje pripadaju samo meni, u kojima me može susresti  Bog, prostora vlastite životne dubine gdje Bog može doći do riječi i gdje ga mogu slušati. I za mene je vrlo važno i ima nešto s mojim životom i sa životom drugih, da imam mjesta i prostora, u svom životu, gdje se mogu povući i pitati: da li i kakve ja želje zaista imam?

Prostor za Boga

Ima li u mom životu prostora za Boga,  one dubine gdje nestaju moje prvotne dnevne želje, za sve ono što sačinjava moj radni dan, gdje nestaju sve moje brige i gdje prestaju sve moje borbe s neprijateljima, s onima koje krivo gledam, gdje te i takve želje neće nadjačati želju za srcem koje sluša? Želja za srcem koje sluša, kao želja koja se otvara i oslobađa za čitav život, za sve što čini moj život, za moju prošlost i budućnost i da mogu biti slobodan, biti ovdje za životne mogućnosti drugih, za sve one koji su tako blizu mojoj koži, ali i za one koji su mi daleko.

«Govori i meni Bože,

daj da i ja želim

srce koje sluša,

želju za životom, da ne

previdim što trebam vidjeti i čuti, nego

vidim i čujem,

da imam smisla

i razumijem

što znači pravo činiti.»

A jer je ova želja Salamonova, ujedno,i  neprestano djelovanje Božje, zato se i danas  Salamonov san naviješta kao prava stvarnost Božja.

Blago vjere

Djelovanje  Božje kroz povijest, kao i  djelovanje u  životu  - je neizbrisivo i u našem svijetu i u našem društvu, pa koliko god ono bilo nerazumljivo i često užasno, ipak  je djelovanje Božje kroz život i umiranje svakog pojedinca, to nam pokazuje Isus Krist koji živi.

To je blago kojega nalazim,  u svojoj vrijednosti i dragocjenosti, nadilazi sve druge vrijednosti i dragocjenosti, to je dragocjeni biser, čiji sjaj nadvisuje sjaj svih drugih bisera života te se zato isplati sve te druge bisere žrtvovati  zbog samog života.

5.

Imati srce koje sluša i razumije

Da li mi sve u životu stavljamo na kocku da bismo postigli srce koje sluša i uistinu razumije i shvaća? To me iznova pokreće od kad sam čuo sljedeću priču:

«Bio neki čovjek koji je u svom životu odlučio da je najvažnije naučiti slušati.

Sve je podložio tome. S vremenom su k njemu dolazili ljudi da ga poslušaju i prime od njega savjet za svoju situaciju.

S vremenom su njegovi savjeti bili sve kraći i štedljiviji dok konačno nije postigao da je samo slušao i tako su ljudi koji su kod njega dolazili, po njegovom slušanju i šutnji, dobivali veliku utjehu.

S godinama je oslijepio, tako da je mogao upotrebljavati samo svoj sluh da čuje s kakvim poteškoćama ljudi k njemu dolaze.

Na ovu sljepoću došla je i gluhoća. Tako da nije mogao niti vidjeti, niti čuti ljude koji su k njemu dolazili.

A ipak, njegovo slušanje se, u međuvremenu, tako profinilo da, za slušanje, nije trebao ni oči, ni uši.

Čim je netko ušao u njegovu sobu, znao je što tom čovjeku nedostaje i što mu čini dobro. Ako je došao k njemu netko pogažen, on se znao njemu prilagoditi, a ako je došao netko tko je plakao, on je s njim plakao.

Ovaj čovjek je sebi ostao vjeran.

Ova pripovijest me oduševljava: jednom jer se taj čovjek koncentrirao na nešto za što je imao smisla i dara, drugi put za ono što mu se činilo životnom zadaćom i što je smatrao bitnim, jer on nije, usprkos svih ograničenja i poteškoća, taj dar zapustio.

Tako mi i Salamon izgleda. On se, u svojoj molitvi, usredotočio na ono što mu se činilo važnim i bitnim za život i njegovu zadaću. A sve ono drugo, što je bilo i dobro, Bog mu je uz to nadodao besplatno.

Kao kod čovjeka u priči, bilo je i kod Salomona da mu nije baš uvijek bilo lagano imati srce koje razumije i čuje, ali je isto ostao vjeran i postao poznat kao mudri Salamon i tako ušao u povijest.

Učiti slušati

je trag kojeg bih rado želio slijediti. Bez pravog slušanja nije moguće, ni na kojoj razini u životu, ništa postići, niti je moguć bilo kakav susret. A kako je teško, zaista bolno, slušati to znamo iz svakodnevnog života:  jer ako više nije moguće nikakvo razumijevanje među ljudima, riječi koje nekomu izgovaramo ne dolaze do njega ili ga vrijeđaju. Tada su naše uši zatvorene da čujemo ono važno, jer kad više ne vidimo i ne čujemo...

Ništa nam ne pada u krilo

Zaista naučiti slušati, Salamon je za to Boga molio. Vjerujem da bi i nama činilo dobro da i mi Boga molimo da bi nam dao da čujemo ono što se nas tiče.

Njegove uši, tako vjerujemo, su uvijek otvorene i on nas sluša i čuje. On na nas čeka, kako to govori u jednoj molitvi Huub Oosterhuis, i on s nama nešto planira:

Ti čekaš na nas

dok se mi ne otvorimo tebi,

čekamo tvoju riječ, koja će nas obuhvatiti.

Naštimaj nas na svoj glas,

na svoju tišinu,

jer nam tvoj Sin, Isus, govori.

Isus, ta Riječ tvoga mira.

Slušajmo i čujmo što nam u srce govori naš Bog, po Isusu učitelju slušanja, i postat ćemo, mi sami, ljudi koji imaju srce koje sluša i razumije.