Mali Uskrs- Bijela nedjelja

Nedjelja božanskog milosrđa

Misno slavlje

Pozdrav

Riječ Božja koja nas poziva na život, neka bude sa svima vama.

Naši problemi s vjerom su, vrlo često, povezani s osobnim lutanjima, znak osjećaja beznadnosti i bespuća. Postoje situacije kad se čini da spasonosna riječ dolazi prekasno, tu se čini da vjera šepa. Neka nam ovo bogoslužje, slušanje oslobađajuće uskrsne riječi, pokaže put izlaska iz naših sumnji i kriza.

 Molitva vjernika

Isuse Kriste, ti si došao da pružiš novu nadu svima koji sumnjaju, utjehu svima žalosnima. Tebi se usuđujemo iznijeti naše molitve.

Za sve koji su se umorili u svom vjerničkom djelovanju da nadvladaju to malodušje, molimo te.

Za sve kršćane koji i danas trpe progonstva zbog svoje vjere u uskrsnuće Kristovo,  molimo te.

Za sve koji traže kako izaći iz svojih sumnji, da im tvoja ljubav pomogne u traženju istine, molimo te.

Za sve novokrštene i prvopričesnike, da  njihova vjera raste i sazrijeva, molimo te.

Za sve one  kojima je životno vrijeme došlo na kraj da idu u susret smrti s nadom da ćeš ih ti primiti u zagrljaj, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, znamo da nam Ti daruješ svoju blizinu i svoju prisutnost, dotakni nas da se promijenimo. Ti ne želiš da itko propadne, da ne prihvate ruku koji ih spašava. Zato ti hvala i slava u vijeke vjekova. Amen

Propovijed

1.

Shvatiti i dopustiti da  nam se daruje

Vjerovati u Uskrsloga znači: prihvatiti svoju situaciju i biti otvoren za Boga darivatelja

Dva redovnika su studirala u velikoj biblioteci svoga samostana. Generacije prije njih sakupile su veliko duhovno bogatstvo svijeta. Čitali su knjige od ranog jutra do kasno na večer, a onda bi im jedan subrat donio uljanicu. Već davno su im oči postale umorne, a srce ostarjelo. »Bože moj» - stenjao je jedan. A drugi ga upita: «Jesi li ga konačno našao?»

 Jesi li ga konačno našao?

Jedan veliki uskrsni tjedan  današnjom, Bijelom nedjeljom završava. Za mene, na kraju ove velike i svečane osmine, ostaje pitanje: je li me slavljenje ovog Uskrsa približilo njemu, Isusu, a time Bogu i ljudima? Ili su blagdani u različitim godinama zamjenjivi? Pravilno je i dobro da mi kršćani slavimo Uskrs, naš najveći blagdan. Pravilno je i da mi, iz godine u godinu, slavimo našu vjeru u Boga života koji nam je postao blizak  u Uskrslomu koji živi. A ipak, poznam ovo opterećujuće pitanje « Moj Bože,» «Jesi li ga konačno našao? «

Mijenja li vjera u uskrslog Isusa moj život? Raste li moja vjera? Postaje li moja nada prihvatljivija? Da li sam postao razumljiviji i bolji? Postajem li ja sve više i dublje netko tko ljubi po tome što ga tražim u nepokolebljivom uvjerenju da ću ga naći?

Pripovijest koju smo gore slušali govori nam o vjeri učenika i ta vjera u Uskrsloga ugrađuje se u prihvaćanje naše situacije i upravo po tome nam je i Uskrsli blizu.Uskrsli nam je blizu po tome što on našu situaciju prihvaća. Stoga, promotrimo malo bliže uskrsnu pripovijest. Večer je prvoga dana u tjednu po Isusovom razapinjanju. U strahu pred drugima zatvorili su vrata.

Strah i odgovarajuća zatvorenost sasvim su poznata situacija. Koji strahovi me zatvaraju u mom životu pred drugima? Oslobađa li me vjera u Raspetoga koji živi od mojih strahova? Čini li me slobodnim za mene i za druge jer je On, Uskrsli, usred moje zatvorenosti i mojih strahova?

I On je tu kao darivatelj. « Mir vama«  daruje duha Božjega kao preduvjet i garanciju oproštenja grijeha i krivnje. Zato je mir moguć. Mir kao uspješan odnos između Boga i ljudi; mir kao pomirenje s vlastitom životnom poviješću, kao uspješan međusobni odnos.

Ali ovo se ne pokazuje u vlastitom životu, niti u doživljajima sadašnjeg, nemirnog, ratnog vremena kao jedno neprestano, razočarano traženje. Da naša situacija ne ostaje u strahu i zatvorenosti, nepomirljivosti, nasilja, rata?

 Strah i zatvorenost

Upravo u toj i takvoj situaciji je Uskrsli kao darovatelj i onda kad mi njegov dar povjerenja, oproštenja grijeha, uspješnog odnosa, mira  ne razumijemo ili ne prihvaćamo. Upravo o tome pripovijeda uskrsna povijest kad se govori:  «8 dana kasnije učenici bijahu skupljeni na jednome mjestu, a vrata zatvorena.» Oni su, dakle, bili «zatvoreni», iako je Uskrsli kroz njihov strah i zatvorenost došao k njima i daruje im mir, Duha oproštenja grijeha i pomirenja. Dakle, naša situacija je označena stalnim nerazumijevanjima po sili straha i zatvorenosti, po prisili na ponavljanje grijeha.

Zar to nije naša situacija: stalna moć straha koju doživljavamo? Ni u jednom smislu uskrsno otvoreni, oni koji razumiju, plemenitog i milosrdnog ponašanja, nego uvijek isti, zatvoreni, osvetoljubljivi, sebični, sitničavi, rivalski, agresivnog ponašanja koje čini naš život tako teškim i može ga takvim učiniti.

Zar to nije naša situacija: ponašanje bezobzirnih moćnika koji, na početku novog tisućljeća, šalju milijune u užasnu smrt i tešku bol. Na to treba misliti ako čitamo u ovoj uskrsnoj pripovijetci : «I vrata bijahu opet zatvorena.»

Na to mislim ako mislim na temu «Vjera i nasilje kroz stoljeća i u našem vremenu». « I vrata bijahu zatvorena» , na to moram misliti ako se pitam: Jesam li ja, u svim ovim godinama moje vjere u Raspetoga, koji živi, jesam li ja preko dara Duha Božjega po oproštenju mojih grijeha, po povjerenju postao bolji, puniji razumijevanja, milosrdniji i onaj koji ljubi? Shvatiti i dopustiti da me daruje. Upravo tu, u toj stalnoj opasnosti od straha, od zatvorenosti, u stalnom doživljaju nepomirenja i krivnje, upravo tu je Uskrsli kao darovatelj. U uskrsnoj pripovijesti se kaže: «Tada opet stane Isus u sredinu kaže im: Mir s vama!« Uskrsli je i ostaje kao onaj koji daruje život. Mi trebamo samo jedno: to shvatiti i dopustiti da nas daruje riječju «shvatiti». Ušli smo u jednu daljnju temu naše situacije: Toma, njegovo napuštanje pred zajednicom učenika, njegov povratak, a prije svega, njegova čežnja da «shvati»u pravom smislu riječi.

Ne može se jednostavno reći: On živi! Vidjeli smo ga! On nije ostao u smrti. Ne, želim ga vidjeti. Ako trebam shvatiti, onda ga trebam obuhvatiti, njegove rane, znakove smrti.

I nema nikakve žive vjere bez pitanja koje ta vjera proizvodi. Nema nikakve žive vjere ako nema sumnje. Ako nema opterećenja vjere, nema ni oslobođenja po vjeri. To pripada našoj situaciji kao ljudi da budemo zahvaćeni, da razumijemo da bismo mogli shvatiti.

 «Gospodin moj i Bog moj!«

To čini težina i potreba naše vjere. I ovu situaciju, našu situaciju ovdje prikazanu u Tomi, Uskrsli prihvaća. On je tu, u Tominoj sumnji, kao onaj koji daruje vjeru. Toma ispovijeda: „Gospodin moj i Bog moj". Uskrsli je tu da nam kaže: Samo u vjeri možete shvatiti. Zato nas potiče: «Blaženi koji ne vide, a vjeruju.»

I dopustite da još i posljednju temu naše uskrsne pripovijesti kažem: «Uskrsli je tu, usred naše situacije, kao darovatelj. » Ova tema određuje potpuno našu ljudsku situaciju. Radi se o ranama i ranjavanju, radi se o našoj patnji i smrti.

Toma želi vidjeti i opipati Isusove rane, svoju ruku staviti na prsa, onu uspomenu smrti. « I kad su došli do Isusa i vidjeli da je mrtav, jedan od vojnika kopljem probode rebro njegovo i odmah poteče krv i voda« (Iv.19,23), kaže se u muci po Ivanu.

Usred naših patnji, rana koje mi nanosimo jedan drugome, u ranama koje pripadaju našoj povijesti, usred spoznaje i bijede naše smrti, Uskrsli je prisutan kao onaj koji daruje život. To nam potvrđuje uskrsna pripovijest. Razapeti Isus živi i njegove rane neizbrisivo pripadaju Uskrslom.

Ako kao kršćanin više ne mogu vjerovati u Boga, a da pri tome ne mislim na ljude, tako ne mogu misliti na Boga, a da ne vjerujem u Isusa u kojemu je ranjeni Bog.

Ova uskrsna pripovijest nam kaže: patnje, rane, umiranje neće Bog po uskrsnuću izbrisati, nego će ih uzeti u ispunjen Kristov život. A to opet znači da našem ispunjenom životu s Kristom kod Boga spadaju zauvijek, iako prevladani, naše patnje, naše rane i naše umiranje.

Naša uskrsna pripovijest s Tominim pitanjima i sumnjama, ova pripovijest s Tominom rukom na smrtnoj rani Isusovoj pokazuje: Bog uzima naša pitanja i naše sumnje sasvim ozbiljno. Bog uzima ozbiljno našu patnju, naše umiranje i našu smrt, a to opet znači da kršćani mogu Uskrs slaviti tek onda ako ne stvaraju nove rane, nego ih liječe, ako Uskrslom dopuste da ih daruje Duhom oproštenja grijeha, povjerenja, ako vjerujemo da, usred naših strahova i naše zatvorenosti, stoji Isus, darovatelj koji nam govori «Mir vama«. Tada se može i u našem životu i u ovom nemirnom i patnje punom vremenu reći: «Oni su se obradovali vidjevši Gospodina».

 2.

Novi početak

U razgovoru s djecom zanimljivo je, u nekim vremenskim razmacima, postaviti pitanje: Što želiš biti? Većina djece imaju konkretnu predodžbu onoga što žele učiniti sa životom. Mnogi dopuštaju da ih, pri tome, vode otac ili majka. Isto tako, mnogi ostavljaju slobodan prostor za druge ideje i ideale i jednostavno se mogu okrenuti drugim životnim planovima. I tako, isti, nakon tjedan dana, umjesto svećenik želi biti nogometaš. Ostaje iščekivanje za što će se stvarno, u svom životu opredijeliti.

 Životni uzorci i vizije

I mi smo nekad imali viziju našeg života. Možda je odgovarala tradicionalnom načinu mišljenja ili čak nekoj ludoj ideji, a u pogledu nazad uviđamo da kasnija stvarnost života nije baš računala s tom vizijom.

Jer naše vizije života i ono što smo željeli naišli su, u nekim određenim trenucima, na nepredviđeno, na granice na koje nismo računali, jer promašaje nismo programirali, niti uračunali. Ako u partnerstvu nestane ljubavi, možda nismo pokazali dovoljno brige. Ako radno mjesto, zbog racionalizacije posla, nestaje ili firma ide u stečaj, ako je partner prerano umro, teško se zaustaviti na viziji života ili započeti neku novu. I ako pokušamo dalje misliti: gdje su ljudi prestali misliti na svoje vizije ili više nisu imali nikakve vizije u životu, mnogi sami sebi, konačno, oduzimaju život.

Čovjek sliči ribaru koji svako jutro izlazi na more da bi bacio mrežu života  koju želi kasnije izvući punu. Punina života nekog ribara je dobar ulov. U evanđelju smo slušali o ribarima koji su bacili mreže života, ali ništa nisu ulovili. Te noći mreža je bila prazna. Povratak s praznim brodom sliči i odgovara promašaju.

Čudo povjerenja

U ovoj situaciji ulazi Isus, uskrsli Krist, u njihov život. Time je njihova noć prošla. On im ne govori da trebaju napustiti ono prijašnje, da moraju mijenjati život, ne propisuje im kako bi trebala izgledati vizija njihova života.Nnaprotiv, on se oslanja na njihov život, na sadržaj života,potiče ih da još jednom pokušaju, protivno svim pravilima stvari i izvan svakog razuma. On im daje moć da staro i prošlo ostave. Ne samo da je puna mreža bila čudo, nego i povjerenje koje su pokazali u Isusa,povjerenje koje ne vara, nego bogato daruje. Po povjerenju u Isusa, ribari su dobili hrabrost uzeti vlastiti život u svoje ruke i dalje ga razvijati. Po povjerenju u Isusa  darovano im je povjerenje.

Ako mi osvijetlimo, na pozadini Evanđelja, naš vlastiti život, možda možemo postaviti isto pitanje: Kako stoji naše povjerenje u Isusa Krista? Isus nas poziva da osmislimo ponovo naš život- baš sada i u poslije uskrsnom doživljaju da se ponovno pitamo što je ono što želim sa svojim životom. U ovom razmišljanju nismo sami, nego se možemo osjećati povezani u veliku zajednicu povjerenja, Crkvu.

 Hrabrost i povjerenje

Ako sebe razumijemo kao Crkvu Kristovu, ako sebe shvaćamo kao Kristove ruke i noge, ako stvarno radimo na tome da Isus Krist, u nama i po nama, djeluje, onda ovo evanđelje ima posljedice za nas i naše djelovanje,  tada nije naša zadaća, kao Crkve, da ljudima dajemo upute na koju stranu baciti mrežu, nego mnogo više: da ih učimo povjerenju u Isusa Krista  kakvoga su imali apostoli. Treba imati hrabrosti za to da ne učinimo od svakog ribara nekog ribara ljudi, niti da želimo u svakom ribaru vidjeti ribara ljudi. Treba najprije imati povjerenja da mi, kao Crkva, u povjerenju u Isusa uredimo naš život. Tako ćemo, kao pojedinci i kao Crkva, biti vjerodostojni.

Isus nam pokazuje kako je on poticao ljude da iznova krenu u svom  životu i daju životu novu perspektivu, a to je ono što danas, neophodno, treba svaki čovjek: ljude koji ga potiču, ljude koji su spremni da me prate usprkos mojih granica i promašaja, ljude u kojima mogu susresti Krista. Ovo povjerenje u Isusa i hrabrost da uvijek iznova možemo započimati u životu želim svima, kako djeci i mladima, tako i nama, velikima.